Predragi,
Promotrimo li ovo vrijeme koje je iza nas mogli bismo reći da je vrijeme došašća bilo vrijeme našeg iščekivanja i naše čežnje za Bogom. U Božiću možemo prepoznati kako je Bog odgovorio na tu našu čežnju. Rekli bismo kako se u tome događaju prepoznaje Božje traganje za čovjekom, dok nam se čini kao da nas Bogojavljenje ponovno vraća u vrijeme došašća gdje u liku mudraca prepoznajemo ponovnu čovjekovu čežnju za Bogom.
Krenuti na put
Međutim, postoji razlika koja se krije u tome da Bogojavljenje unosi jednu novinu, a to je dimenzija traganja. Mudraci su slika ljudi koji tragaju za Bogom. Za razliku od čežnje i iščekivanja koje je pomalo pasivno, traganje je nešto što je aktivno, ono čovjeka potiče na djelovanje, da ustane, da hoda, zapravo potiče ga na kretanje prema Bogu.
Na taj nam način mudraci pokazuju što znači traganje za Bogom: to znači napustiti ustaljene okvire/šablone i stare obrasce ponašanja, napuštanje naših navika i dati se na neizvjestan put, prihvatiti zapreke i poteškoće na koje ćemo naići na tome putu pa čak i ismijavanja od strane onih koji ne tragaju za Bogom. Nije li to ono što se i danas događa? Nismo li i danas ismijani kada pozivamo ljude da se mole, da poste, prikazuju mise za mnoge koji se nalaze u teškoćama života? Neće li nas i danas ismijati i reći kako naša molitva ničemu ne koristi. Danas nam mudraci pokazuju da i onda kada nas drugi ismijavaju ne odustanemo od puta koji nas vodi do Boga.
Traganje za Bogom je trajno
No ne smijemo se dati zavesti pa pomisliti kako kada jednom pronađemo Boga da je to gotovo. Ne događa li se često da jednom kada susretnemo Boga, da nas njegova blizina dotakne, više nam ništa ne treba i bivamo zadovoljni time što imamo? Ne želimo se više pomaknuti s mjesta nego se grčevito držimo za to iskustvo. U konačnici, nismo li se susretali s onima koji su ostali na prvopričesničkoj vjeri te im je vrhunac molitve izmoliti Anđele čuvaru? Potrebno je svakoga dana tragati za Bogom.
Tako nam i mudraci pokazuju kako traganje nije jedan prolazni oblik u kršćanskoj vjeri, koji prestaje nakon što je Bog pronađen, već da ono ostaje trajna stvarnost čovjekova odnosa prema Bogu. Naša se vjera pokazuje u tome koliko smo spremni tragati za Bogom. Nije li danas čovjek umoran od traganja jer ono od njega traži napor. Sjetimo se kada izgubimo ključeve ili nešto drugi, koliko nas to zna frustrirati jer nam oduzima vrijeme, a već kasnimo na sljedeći događaj. Nije li i u svijetu trgovine marketing takav da će čovjeku odmah dati odgovor gdje pronaći nešto što mu je potrebno? Ne mora tražiti, dovoljno je da zna što mu treba i to kupi.
To je onda ono što se često pretoči i u duhovnome životu i tada ne želimo tražiti Boga već pomislimo kako od onoga trenutka kada su nas roditelji naučili osnove naše vjere prestaje svako naše traganje za Njime. Čini nam se kao da posjedujemo Boga i pitamo se nije li dovoljno to što su roditelji na mene prenijeli. Naravno da nije jer time postajemo mlaki kršćani. Tada nećemo biti spremni istupiti i stati za Gospodina kada nas ismijavaju i vrijeđaju. Kada drugi ismijavaju crkvu tada ćemo ili poniženo šutjeti ili ćemo im se pridružiti u njihovu ismijavanju. Međutim, zaboravljamo tako često da ako moj prijatelj ismijava, blati, vrijeđa crkvu, zapravo time vrijeđa mene jer sam ja dio te crkve, zapravo ja sam ta crkva koju on pljuje. Bismo li dopustili da nas prijatelj vrijeđa i ismijava? Ako da, onda nešto nije u redu sa mnom ili s našim prijateljstvom. Zbog toga nije dovoljno da kažemo kako vjerujemo, već je potrebno neprestano htjeti tragati za Gospodinom.
Gdje su tragovi koje trebam slijediti?
No mogu li tragati ako nemam tragova i gdje te tragove pronaći? Naravno da ne možemo tragati bez tragova, jer bismo se inače vrtjeli u krug i ne bismo znali odakle krenuti. Prisjetimo se da kako bi neki detektiv razotkrio zločinca, on ide i slijedi tragove. I jedan trag dovodi ga do drugoga, i naposljetku razotkriva zločinca. Možemo reći da tako i u našem duhovome životu, slijedeći Božje tragove mi razotkrivamo Boga. Gdje su ti tragovi? Ima ih mnogo, a nismo li ti i ja jedan od Božjih tragova? Pogledajmo oko sebe ljude, prirodu, našu obitelj, sve je to Božji trag koji tako često pored nas prođe pod mišlju: „a to se podrazumijeva“. Tako nas je lijepo podsjetio sv. Augustin kada je na jednome mjestu govorio o tragovima Trojstva u svijetu. Nije li naša obitelj doista istinski trag Presvetoga Trojstva?
Slijedimo te Božje tragove kako bismo u njima prepoznali Boga. I mi smo danas ti mudraci koji su u potrazi za Bogom. Pronašli smo ga ovdje u euharistiji i kao mudraci i mi ćemo otići. No evanđelje nam ne govori što je dalje bilo s tim mudracima osim da su otišli. Otišli su drugim putem. Možda ćemo i mi otići drugim putem od onoga kojim smo došli ovdje međutim, što je bilo dalje s tim mudracima ne znamo. Evanđelist želi reći da smo ti i ja slika ovih mudraca koji su došli pokloniti se Bogu i predati svoje darove: srce, obitelj, probleme, radosti… I mi ćemo poput njih otići. Evanđelist nam ostavlja prostora da mi ispišemo završetak ovog evanđeoskog izvještaja.
Hoćemo li otići nepromijenjeni, misleći da smo pronašli Boga i da više za njim ne treba tragati ili ćemo otići sa željom da svakoga dana pronalazimo Boga i tako još dublje ostvarujemo s njime zajedništvo ovisi o nama. Ti i ja smo pisci završetka ovoga evanđelja, razmislimo dobro o tome kako ćemo završiti ovo evanđelje.
vlč. Mario Žigman