Predragi!
Određivanje vremena nešto je što je dio čovjekova života. Tako si na primjer pomoću sata određujemo vrijeme ustajanja, vrijeme ručka, vrijeme za učenje, vrijeme za rekreaciju, posao i mnogo drugih stvari. Cijeli naš dan prožet je tim određivanjem vremena.
Toliko smo puta znali reći da je vrijeme ono koje nas pritišće, kao da ga nema dovoljno i onda pokušavamo što brže reagirati na neke stvari. Jeste li ikada pomislili kako bi bilo da ne morate razmišljati o vremenu na takav način? Mogli bismo spavati koliko bismo htjeli, jesti samo kada smo gladni, raditi samo koliko bismo htjeli. Ne bismo li rekli kako bi to bilo idealno? Mogli bismo se posvetiti onome što najviše volimo.
S druge strane, postoje neke stvari koje nisu predviđene našim satom. Na primjer prvi snijeg, upoznavanje novog prijatelja, osjećaj tuge ili sreće, zagrljaj i mogli bismo nabrojati mnoštvo sličnih trenutaka koje ne možemo staviti u točan vremenski okvir. U današnjem evanđelju slušamo Isusa kako govori da kraj svijeta ne možemo točno vremenski odrediti. Mnoge se stvari jednostavno događaju u našim životima.
Pokušajmo si zamisliti da se Isus sada ovdje pojavio. Ne bi li to bilo uzbudljivo? Što bismo mu rekli? Uz sve planirane aktivnosti koje treba obaviti i uz sve stvari koje se upravo događaju, želio bih da zapamtimo nešto vrlo važno. Bez obzira na to koliko ste zaposleni, uvijek odvojite vrijeme za Isusa. Zašto?
Prisjetite se onog trenutka kada ste imali zakazani rok da biste završili posao, ili da biste napisali neki rad. Kako se približava zakazano vrijeme, zar ne da smo znali uložiti još više truda kako bismo na vrijeme uspjeli dovršiti posao ili predati neki rad? Ako u takvim stvarima ulažemo toliko truda i vremena, koliko bismo više trebali u našem duhovnome životu. Međutim, često zaboravimo na svoj duhovni život.
No, nije li potrebno raditi na tome da nevidljivi svijet učinimo vidljivim? Čovjek današnjice toliko je obuzet raznim poslovima i zadatcima koji se stave pred njega da onda zaboravi na nevidljivu stvarnost Boga i anđela. Štoviše, naša pala narav, budući je uronjena u materijalno i vidljivo, uzrokuje to da lako izgubimo osjećaj za duhovno jer je to nešto što ne vidimo. Često nas naše ambicije udaljavaju od onog duhovnoga, a time i od toga da ono nevidljivo učinimo vidljivim u svome životu. Kako možemo učiniti vidljivim ono nevidljivo?
Tako što ćemo odvojiti vrijeme za susret s Bogom. U tome susretu u mome životu ono nevidljivo postaje vidljivim. To može biti tako što ćemo izmoliti nečije obraćenje. I ono nevidljivo je tada postalo vidljivo i opipljivo. Nismo li to toliko puta osjetili kada bismo ušli u iskrenu molitvu i razgovor s Gospodinom? Toliko sam puta znao čuti mlade kako mi govore: Mi bismo ovdje najradije ostali. Ne bismo išli kući. To nisu rekli zbog toga što im je s kapelanom lijepo, nego zbog toga što im je lijepo s Isusom. Njihovo je srce bilo ispunjeno Božjom prisutnošću, radošću i nadom. To je ono što je u njihovim životima ono nevidljivo postalo vidljivo. To je stvarnost koja se događa.
Kada se Bog objavio Mojsiju rekao mu je: Ja jesam. Crkveni oci objašnjavaju da je Bog otkrio svoje postojanje, on je živ. Sve što je stvoreno ima svoje postojanje u Bogu. Budući da smo i mi stvoreni, to znači da je naše postojanje u Bogu. Živimo stoga svoje živote na način da vršimo Božju volju. U nekom trenutku, ono što je stvarno, imat će svoj kraj.
Evanđelje nam govori kako će sunce, mjesec i zvijezde jednoga dana ugasiti, ali današnja nas Isusova poruka nema za cilj preplašiti. To je poziv na buđenje. Isus nam želi izoštriti svijest o vremenu u kojemu živimo i koje je pred nama. Ne dopustimo si da nas vrijeme pritišće tako da nemamo vremena za Boga, za obitelj, za prijatelje. Nego već sada iskoristimo vrijeme na pravi način tako što ćemo na prvome mjestu staviti Boga, učiniti u svome životu onaj nevidljivi svijet vidljivim jer ćemo na taj način biti spremni za Kristov dolazak. Nemojmo kalkulirati kako to inače znamo misleći da imamo vremena. Vremena nikada nećemo imati dovoljno, osim ako ga sami ne odredimo. Ne dopustimo da nas vrijeme pritišće i da istisne Boga iz našega života, već odredimo vrijeme kada ćemo se susresti s njime. Neka to bude već danas, u euharistiji gdje živi Bog dolazi kako bi se susreo sa mnom.
vlč. Mario Žigman