Predragi,
Prošlo je tjedan dana od slavlja Uskrsa, od dana kada smo razmatrali nad praznim grobom koji nam daje sigurnost da su Isusove riječi istinite. Međutim, čitajući današnje evanđelje možemo uočiti kako su učenici na istome mjestu na kojem su bili. Nalaze se u istoj sobi iza zatvorenih vrata. Stoga nam se nameće pitanje: pa ako je uskrsnuće tako veliki događaj koji mijenja život, zašto su zaglavili na istome mjestu? Ima li kakve promjene?
Kritika apostolima/sebi
I dok smo slušali evanđelje možda smo bili kritični prema učenicima jer su zapeli na istome mjestu. Umjesto da su počeli dijeliti radost da je Isus živ, oni su još uvijek zatvoreni. Aktualizirajmo ovu situaciju i primijenimo ju na sebe i pitajmo se: što je Kristovo uskrsnuće učinilo za mene? Je li moj život drugačiji? Ima li kakve promjene unazad tjedan dana? Kad se osvrnem na svoj život čini mi se kako je sve jednako kao i prošle nedjelje, kao i tjedan prije. Čini nam se kao da se ništa ne događa. Promatrajući svijet oko sebe isto nam se događa kao da je sve jednako kao prije.
Ne razlikujem se puno od apostola pa bih onda mogao biti kritičan i prema sebi jer sam i ja zaglavio na istome mjestu. Trebao bih možda bolje živjeti uskrsnuće, snažnije, autentičnije od onoga kako ga sada živim.
Uskrsnuće nije samo sada
Poruka evanđelja krije se u tome da je Isusovo uskrsnuće uistinu veliki događaj, drugo prazna grobnica mijenja život, treće uskrsnuće nas preobražava i četvrto, za sve ovo potrebno je vrijeme. Uskrsnuće nije trenutni događaj koji jednom bljesne i onda se povuče. To nije jednokratni događaj. Uskrsnuće je proces koji traje čitav život. Svakodnevno koračamo prema uskrsnuću. Nije nam uvijek lako jer neki su dani teški. To što smo na istome mjestu ne znači da je Uskrs prošao pored nas.
Zaključana vrata moga života
Možda smo doista i sami zaključani iza svojih vrata straha, sumnje, očaja, depresije, osamljenosti, bolesti. Možda sumnjamo u moguće promjene, možda sumnjamo u Božju prisutnost u našem životu. Možda smo poput apostola Tome odsutni onda kada Bog dolazi u naš svijet. Ipak ne trebamo očajavati jer Isus dolazi i kroz naša zaključana vrata. Želi nam dati svoj mir. Želi raspršiti naše sumnje jednako kako je to učinio Tomi. Toma je na kraju položio za Isusa svoj život mučeničkom krvlju. Vidimo da je izišao iz zaključane sobe svojih sumnji i postao najveći vjernik. Njegov susret s Isusom doveo ga je do najdubljeg iskustva vjere. On je jedini učenik koji je tako snažno ispovjedio svoju vjeru rekavši: Gospodin moj i Bog moj. Ostavio nam je najkraću ispovijest vjere.
Često se zatvaramo u svoju sobu jer nas je strah od života, od svjedočenja. Strah nas paralizira, on nas stavlja u svojevrsnu izolaciju. Zatvaramo se u sebe. No, nije uvijek tragedija u tome što smo možda u nekoj od zaključanih soba svoga života, jer već danas postoji mogućnost da poput učenika otključamo svoja vrata kako bi svjetlo Uskrsloga obasjalo mračni prostor našega života. Tragedija bi bila onoga trenutka kada bismo odbili otključati svoja vrata.
Ljepota zajednice
Preispitajmo se u kojim smo to zaključanim sobama svoga života. Koje su to stvari zbog kojih smo zaglavili na istome mjestu? Možda ih se bojimo i izreći jer nas straši sama pomisao na ono s čime se borimo u svome životu. Možda mislimo da nam nitko ne može pomoći. Neka nas to ne straši jer Krist dolazi i kroz zaključana vrata i daje nam svoje svjetlo, daje nam svoj mir. Daje nam hrabrost i snagu. Zapravo, daje nam ključ koji otključava vrata našega života. Taj je ključ dao svojim učenicima i otključao vrata straha i sumnje što je na očit način vidljivo kod Tome. Gdje se događa to otključavanje? U zajednici. U zajednici i mi otključavamo vrata straha i sumnji. Slušao sam mnoge mlade koji vole doći na susrete jer tu vide da nisu sami. Susreću one koji ih ohrabruju u svjedočenju vjere. Toma nije sam. On je u zajednici koja ga ohrabruje i nosi. I mi budimo ta zajednica koja će nositi i ohrabrivati one koji sumnjaju, a ako smo sami sumnjičavi i strašljivi budimo otvoreni za susret s Isusom koji i nama govori: Mir vama… ne budi nevjeran nego vjeran… blaženi ti koji ne vidiš, a vjeruješ…
vlč. Mario Žigman