Predragi!
Gotovo sve što danas kupujemo dolazi sa svojim uputama, a na uputama se često nalaze upozorenja. Neka od tih upozorenja su nužna, kao na primjer da nikada ne miješamo izbjeljivač i ocat jer to stvara otrovni plin klor. Ili na primjer ako kupimo glačalo u uputama će postojati niz upozorenja. Ili možda jedno od najčešćih upozorenja koje sam kao dijete dobivao od svojih roditelja je kada bismo ručali onda bi majka znala reći pazi, vruće je. Vjerojatno ste i sami imali ponekad takve situacije u svome životu.
Zašto je mnogo takvih proizvoda i situacija koje sa sobom nose ovu oznaku upozorenja? Zbog toga što je netko nekada sebi naštetio korištenjem ovih proizvoda načinom za koji nije bio namijenjen – i zbog toga je platio cijenu. Kada koristimo glačalo ili jedemo juhu možemo ignorirati upozorenje, ali time ćemo povrijediti sami sebe.
U današnjem evanđelju Ivan Krstitelj ima jedno adventsko upozorenje za nas i ako ga ignoriramo vrijedi jednako kao i za prethodna upozorenja – tada idemo samo sebi na štetu. No, na što nas Ivan upozorava?
Za ljude koji su tada živjeli u Izraelu Ivanov dolazak bio je neobičan i šokantan. Možda ne toliko zbog onoga što je činio, koliko zbog stila njegova života. Nije jeo vrhunsku hranu, nije nosio otmjenu odjeću, hranio se skakavcima i divljim medom. Zašto? Kakvu je poruku slao? Čini mi se da je za cilj imao podsjetiti ljude na proroštvo Izaije koji je rekao da će prije Isusova dolaska doći glas koji viče u pustinji.
Ivanova poruka je šokantan dio: obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko. Što znači obraćenje? Obraćenje je promjena mišljenja. To je promjena za 180 stupnjeva. To znači drugačije gledati na stvari. Možda ćemo često slušati o obraćenju, možda ćemo govoriti o svome obraćenju, ali ponekad se čini kao da nismo promijenili način razmišljanja. U nekim situacijama i dalje ostajemo kruti, tvrdoglavi. Zbog toga ćemo možda reći ja sam se obratio, a ne mogu oprostiti svome bratu, sestri ili roditeljima. Možemo li onda govoriti o obraćenju? Jesmo li promijenili način mišljenja?
Potrebno je da ne gledamo stvari s naše slomljene, grešne točke gledišta, već da svari gledamo s Božje točke gledišta. Onaj koji se obratio prepoznaje pogrešne puteve kojima je krenuo i nastoji se vratiti na Božji put. Prema tome, obraćenje je proces – to je putovanje koje uvijek traje. Svakoga dana, uvijek iznova ja se trebam vraćati na Božji put sve dok se jednoga dana ne susretnem s Bogom licem u lice.
Kada ovako slušamo o obraćenju možda bismo mogli reći pa dobro, to je jedno od nepotrebnih upozorenja. Naravno da želim ponovno uspostaviti dobre odnose s Bogom. Svi smo mi svjesni svoje grešnosti. Ova želja da budemo blizu Bogu je razlog zbog čega je mnoštvo dolazilo Ivanu. Međutim, među njima bilo je i onih koji su dolazili, ali nisu bili iskreni. Njih je Ivan nazvao leglo gujinje. Ne čini li nam se ovaj Ivanov nastup preoštar?
Farizeji i saduceji bili su duhovna elita, to su bili pobožni ljudi. Oni su bili spremni učiniti sve što je potrebno da bi bili s Bogom – postiti, prati se, žrtvovati – sve dok nisu morali priznati svoje grijehe i otvoriti svoja srca oštrici Božjeg zakona. Njihova je vjera bila površna i egocentrična. Razmišljali su u onom smjeru da je Bog zadovoljan zbog toga tko su oni i što čine.
Čini li nam se možda to poznatim? Ponekad se i sami znamo tako ponašati. Koliko puta sam i sam znao pristupiti Bogu na takav način da govorim zašto Bože, pa vidiš koliko se žrtvujem, vršim tvoj zakon, trudim se, a ti si dopustio da mi se nešto loše dogodi. Nisam li time postupio poput farizeja i saduceja gdje Boga zamišljam kao onoga koji mora ispuniti moje želje zbog toga što ja vršim njegovu riječ. Rekao bih da tada u mome srcu treba zagrmiti ova oštra riječ Ivana Krstitelja „leglo gujinje – donosi plod dostojan obraćenja.“ No, kakav je to plod dostojan obraćenja? Rekao bih da je to plod vjere. To znači da u trenutcima kada ne ide sve po mojim planovima mogu reći „Gospodine, ja ti vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri.“
Htjeli mi to priznati ili ne, i nama je potrebno ovo Ivanovo upozorenje – obrati se i donosi plodove dostojne obraćenja. Potrebno je da to upozorenje dođe do naših ušiju i do našega srca jer u svakome od nas postoji farizej. Nije se puno promijenilo unazad 2000 godina. Mi smo još uvijek grešnici koji žele opravdavati svoj grijeh. Ovo nije upozorenje koje treba zanemariti. Ipak, na meni je izbor hoću li prihvatiti upozorenje ili ću ga ignorirati. Ako nismo spremni dopustiti Bogu da prodrije do našega srca, ako se želimo držati ideje „kakvih ljudi ima ja sam dobar“, ili ako ne možemo promijeniti svoj život, tada samo sebi štetimo. Ali Bog i danas šalje Ivana Krstitelja kako bi te sačuvao od toga da sam sebe povrijediš. Jesi li spreman čuti taj glas?
vlč. Mario Žigman