Predragi!
Jutros ispitujem djecu jesu li bili u situaciji da su nekad molili mamu i tatu da im nešto daju, a oni to nisu napravili. I odgovaraju da. Pitam dalje je li bilo situacija da su mjesecima molili i da su im tek onda dali i ponovno odgovaraju s da. A je li bilo situacija da su im rekli ne? Također je odgovor bio potvrdan. I onda sam im rekao zajedno kao i vama, draga braćo i sestre, postoje one molitve koje upućujemo našem Ocu nebeskom, a koje nisu uslišane. Molimo se danima, mjesecima, godinama, a ništa. Bog kao da šuti. Kao da ne odgovara na naše molitve, kao da nas ignorira. Onda se pitamo koji je smisao, koji je uopće smisao molitve, zašto se moliti i zašto ustrajavati u nečemu ako nema plodova. I onda, razmišljajući o tome, često ćemo odustati. Odustat ćemo i od molitve, odustat ćemo i od Boga. I koliki su odustali od Boga samo zato što njihova molitva nije bila uslišana.
I rekao bih kako je ustrajnost o kojoj Isus danas govori jedna od težih kreposti molitvenog života. I zato Isus zajedno sa svojim Ocem želi nas ohrabriti da budemo ustrajni i da molimo bez prestanka i da se ne umaramo u tome. I daje nam primjer današnja liturgija, primjer Mojsija koji kad je podizao ruke prema Nebu, Izraelci pobjeđuju Amalećane. Čim su ruke počele klonuti, počeo je i gubiti. Zato Aron i Hur dovlače kamen Mojsiju, da on sjedne, a oni mu pridržavaju ruke kako bi pobijedili. Evo nam draga braćo i sestre primjer koji nam Bog daje u liturgiji, primjer zagovorne molitve. Koliko je važno moliti jedni za druge, koliko je važno da kao župna zajednica, kao mladi, stari, bolesni molimo zajedno, da jedni druge podižemo na taj način. Samo tako ćemo uspjeti pobijediti neprijatelja u našem životu. Samo tako ćemo uspjeti pobijediti grijeh, samo tako ćemo uspjeti pobijediti zlo.
S druge strane imamo primjer našega Gospodina. Pogledajte križ, Isus je raširio svoje ruke, poput Mojsija nekoć, i u tom širenju ruku Krist pobjeđuje grijeh i smrt, a u Kristu i mi to pobjeđujemo. I zbog toga Isus govori u današnjem evanđelju zašto treba biti ustrajan u molitvi. Da ga možemo pobijediti, da možemo nadvladati grijeh. Jer čuli smo da ako onaj nepravedni sudac je takav da će uslišati molitvu ove udovice koja dodijava, kako neće otac koji je dobar, koji je pravedan. I sad se vraćamo ponovno na ono pitanje, a što je s našim neuslišanim molitvama. Bog kao da šuti. I nećemo možda uvijek shvatiti zašto je neka naša molitva neuslišana, to ćemo prepuštati Božjoj ljubavi, da nas Božja ruka vodi kroz to.
Ipak je Bog onaj koji odgovara na svaku našu molitvu. I prije kojih tjedan ili dva studentima sam govorio upravo o toj temi i nerazmišljajući da će ovo evanđelje uskoro doći. Bog odgovara na tri načina. Bog kaže da, uslišat ću odmah tvoju molitvu. Ezekija koji je bolovao i molio Gospodina da ga ozdravi, Bog mu odmah usliši molitvu i podari mu još 15 godina života. Draga braćo i sestre, uvjeren sam da i sami imate u svom životu takve molitve gdje Bog odmah uslišava, gdje je odmah uskočio u pomoć i rekao evo neka ti bude. No događa se to da zaboravimo na tu stvarnost koju Bog čini kada usliši našu molitvu. Zašto zaboravimo? Zato što smo u nekim drugim problemima i brigama i zaboravimo da je Bog nekada davno, možda i prije koji mjesec uslišio molitvu za koju sam molio i onda se udaljimo od toga. Jer ćemo govoriti i reći kako je Bog uslišio moju banalnu molitvu. Kao bogoslov, bio sam često u Osijeku i Osijek mi se svidio kao grad. I molio sam Boga da me pošalje u Osijek kao svećenika. I kao đakona već, šalje me u Osijek. I tad mi je bilo previše Osijek, rekao sam Bogu kako sam se šalio i da ipak to promijeni. I Bog me kao svećenika šalje u Valpovo. Onda kasnije kada sam bio u Valpovu, ipak sam ponovno molio da me vrati nazad. I Bog me vrati u Osijek. Tu sam se osjećao kao Abraham kada se cjenkao sa Bogom. Bože ako ih ima 50 , pa ako ih ima 20, pa ako ih ima 10 i Bog kaže neka ti bude. Vidite samo primjer jedne male molitve, rekli bismo danas možda da je to banalno, jednostavno, da se ne zamaramo s glupostima. Ali Bog i naše banalne molitve uslišava kako bi nam pokazao koliko nas ljubi, koliko smo mu dragi. I siguran sam da u svome životu imate takvih molitava i zato je potrebno vraćati se na ta iskustva kako bismo mogli biti ustrajni u trenutnoj molitvi koju molimo, koju nosimo pred Gospodina.
Drugi primjer, odnosno način na koji Bog odgovara na molitvu je da, ali još ne. Izraelski narod je toliko dugo bio u egipatskom ropstvu, molili su, vapili i plakali, bili gladni i žedni. A Bog im hoće pomoći, ali da ipak još malo čekaju. I Bog podiže Mojsija i izvodi narod iz egipatskog sužanjstva. Vratimo se u 4. stoljeće, meni je tako drag primjer sv. Monike, majke sv. Augustina. Monika koja je dugi niz godina molila za obraćenje svoga supruga i svoga sina. Nije odustajala i bila je poput udovice u današnjem evanđelju. Ova udovica Monika je jako dobro razumjela što to znači. Bila je ustrajna i u srcu je čula glas koji kaže tvoja molitva će biti uslišana, budi ustrajna. Monika dugi niz godina moli i napokon doživljava trenutak kada joj se obratio i suprug i sin. Sin koji je postao i svetac. Koliki roditelji možda mole na tu nakanu, koliki Bogu vapite i plačete već godinama zbog toga. Jučer sam razgovarao s jednim ocem koji plače i govori kako moli za svoga sina i njegovo obraćenje. Teško mu je, ali ne odustaje, želi ustrajati u tome. Evo nam primjer gdje Bog kaže da, uslišat ću te, ali još ne, još malo pričekaj.
Volim navesti jedan primjer koji sam i studentima rekao, primjer koji se dogodio u ljeto. Primjer jednog sad već mladog, svježeg bračnog para koji su tražili put, mjesto gdje će živjeti. I štogod su našli ili je bilo preskupo ili je tražilo velika ulaganja. Odlučuju moliti devetnicu i kažu molit ćemo Gospodina ako je moguće da 1.9. možemo već stvari unijeti u taj stan i nakon vjenčanja da možemo odmah u stan. Kako su počeli moliti, tek pred kraj devetnice dolazi poziv i saznaju za stan za kojeg im vlasnik govori da od 1.9. mogu seliti stvari. Vidite kako je Bog darežljiv i danas uslišava molitve. Ne u 4. stoljeću, ne dok su Izraelci živjeli, nego sada u tvome stoljeću, tvojoj okolici, među tvojim prijateljima uslišava molitve. Možda će ti nekad reći malo pričekaj, budi strpljiv kako bi ostvario današnje evanđelje, budi ustrajan, budi onaj koji će biti uporan u molitvi, ali Bog je onaj koji odgovara na molitvu. To je drugi način, da, ali ne još.
Treći način kako Bog odgovara na naše molitve je ne, ne može i ne zbog toga što ja ne mogu, nego zbog toga što to nije dobro za tebe, imam bolje za tebe. Jednako kao što majka i otac znaju svome djetetu reći ne, ne zbog toga jer ga ne vole, nego jer znaju da to nije dobro za njega. Zato i Bog u našem životu kaže ne jer zna da to nije dobro za nas. Pavao moli Boga da ukloni onaj trn iz njegova tijela koji ga opterećuje i boli. Koji je to trn bio ne znamo, možda je bio šepav, možda je imao govornu manu koja mu je smetala. On moli Boga da ukloni to od njega, ali Bog to ne uslišava kako se ne bi uzoholio. Evo zašto Bog ne uslišava neke naše molitve, da se ne bismo uzoholili i sebe stavili na mjesto Boga. Nije li da to i činimo ponekad, kada nam sve ide glatko, kada ide po našim željama, mi sebe stavimo na mjesto Boga i Boga zaboravimo i živimo kao da ga nema.
Postoji i druga stvarnost gdje kada Bog ne usliši našu molitvu, mi se naljutimo na Njega, prekrižimo ga, odlučimo sami kreirati svoj život jer ne treba nam Bog. I jedna i druga krajnost nisu dobre. Ne smijemo staviti sebe na mjesto Boga. Zato Bog nekad kaže ne jer imam nešto bolje za tebe. Svi ovi načini pokazuju da Bog odgovara na svaku našu molitvu. Nema molitve na koju ne odgovara, na svaku će odgovoriti. Ali je potrebno da budemo otvoreni Duhu Svetomu, poticajima Duha, da možemo razumjeti kada Bog odgovara i kada progovora na jedan, drugi ili treći način, da možemo razumjeti zbog čega tako odgovara. Danas i općenito u Lukinom evanđelju zapravo vidimo da središnji smisao Isusovog života molitva. Isus se često povlačio na osamu, često se povlačio da bude sam sa svojim Ocem. Isus je svaki put molio kad je trebao donositi velike odluke. Kada je trebao izabrati dvanaestoricu, kada je u Getsemanskom vrtu molio prije svoje muke. U velikim trenucima svoga života Isus je molio, bio je sa svojim Ocem. Ako je Isus bio sa svojim ocem u molitvi, u razgovoru, koliko je više nama potrebno da mi budemo u toj molitvi. Da se molimo, budemo ustrajni, a da bismo bili ustrajni potrebno je predati se, predati sve, svoj život. Započeo sam u svojoj župi devetnicu predanja, Isuse misli ti i već sada vidim plodove, koliko plodove Bog izljeva, a jedino što je potrebno je da mu se predamo, da mu potpuno povjerujemo. Da Gospodine, ti ćeš misliti, a ne ja. Toliko puta sam se osvjedočio kada ja mislim nije bilo dobro, a kada Bog misli onda je zaista bilo i jest dobro.
Vlč. Mario Žigman