Draga braćo i sestre!
Svi znamo kako je to biti zapamćen, a s druge strane znamo kako je biti zaboravljen. Prisjetimo se trenutka kada nas se netko sjeti. Možda je to bio telefonski poziv, posjet, jednostavna riječ, možda vas je netko negdje vidio i jednostavno vas prepoznao i prozove vas po vašem imenu. Koji se osjećaji tada jave u čovjeku? Nisu li to osjećaji života, radosti, cjelovitosti? Svi želimo da nas se pamti. To znači da smo važni, da pripadamo, da postojimo, da je naš život stvaran.
Koliko je sjećanje važno svjedoči nam i to što smo prije nekoliko tjedana proslavili blagdan Svih Svetih. Nismo li tim blagdanom željeli pokazati da naši najmiliji i dalje žive? Oni žive u našim srcima, ali još najvažnije oni žive u srcu samoga Boga.
Usporedimo sada to s vremenom kada smo zaboravljeni. Kakav je to osjećaj? Jeste li imali ikada situaciju da ste nekoga čekali, a taj netko se nije pojavio? Kakav vam je osjećaj dok razgovarate s nekim i shvatite da ta osoba ne zna tko ste vi? Ili možda kakav je osjećaj kada vam netko zaboravi vaš rođendan? U tim trenutcima osjećamo se tužno, razočarano, napušteno, slomljeno. Javlja se osjećaj bespomoćnosti. Kao da više nismo sigurni gdje nam je mjesto. Koliko li samo iz takvih situacija dolazi do povrede, odvajanja, raspadanja.
Nitko ne želi biti zaboravljen, ali svi mi stojimo na tome pragu da budemo zapamćeni ili zaboravljeni. U današnjem evanđelju svjedočimo razbojniku koji traži od Isusa da ga se sjeti u svome kraljevstvu. Zapravo, on želi da živi u Isusovom srcu. Što se dogodilo sa životom ovog razbojnika? Možemo reći da je njegov život slomljen, rastrgan. A kada se život slomi onda vrlo lako možemo postati „razbojnici“.
Slušajući svjedočanstva ovisnika primjećujem da ono što ih je dovelo do toga stanja jest stvarnost da su zaboravljeni. Poneki će svjedočiti o tome kako u svojim obiteljima nisu doživjeli ljubav što ih je dovelo do toga da ljubav traže drugdje. Želeći pobjeći od toga da su zaboravljeni potražili su utjehu u prividnom zadovoljstvu koje ne traje dugo. Nisu li to činili i oni koji su ismijavali Isusa? Sve su to dokazi čovjekove raskidanosti. Oni čak kidaju Isusovu odjeću. Na vidljiv način pokazuju stanje svoga života. Međutim, u tim trenutcima naše razderanosti stoji natpis da je Isus kralj židovski, da je on kralj svega stvorenoga. Stoji podsjetnik da je Bog onaj koji nam se približava u toj našoj rastrganosti i želi nas obnoviti. Bog nije zaboravio na čovjeka. Prisjećanje je uvijek čin ljubavi.
Isusovo obećanje razbojniku da će biti s njim u raju je poruka i nama kada se nalazimo u svojim rastrganostima da nas Bog ne zaboravlja. Koliko god nam teško bilo on nam govori da živimo u njegovom srcu.
Možda i tvoje srce danas govori „Gospodine, sjeti me se.“ Možda i ti osjećaš da si zaboravljen i obuzima te osjećaj tuge, razočaranja i nesigurnosti. Možda je baš danas, kada slavimo nedjelju Krista kralja pravi trenutak da zavapiš s ovim razbojnikom i kažeš: Isuse, sjeti me se.
Čini mi se da se ponekad ponašamo poput ovog drugog razbojnika. Osjećamo svoju slomljenost, ali ju ne priznajemo. Ponekad možda ne dopuštamo Isusu da nas ponovno obnovi. Možda je razlog tome duboka povrijeđenost koja leži u nama. Što je tada potrebno? Čini mi se da je potrebna poniznost po kojoj ćemo moći zatražiti pomoć. Tek kad skupimo snage da sagledamo svoj život i priznamo realnu situaciju svoga života moći ćemo uskliknuti: Gospodine sjeti me se. Ponovno se vraćam na svjedočanstvo ovisnika. Kada su bili iskreni sa sobom rekli su: ovako više ne ide. Ja ne mogu živjeti takvim životom. Gospodine, pomozi.
Tek tada su krenule promjene u njihovom životu. Gospodin je onaj koji ne zaboravlja čovjeka, ali jednako tako nikada neće ući nasilno u naše živote. On želi biti kralj našega srca, ali prije toga potreban je naš pristanak. Koji je tvoj odgovor? Pokušaj ga dati tijekom današnjeg dana. Ako ga pustiš u svoj život čuti ćeš riječi da si u Isusovom srcu i da tamo vječno živiš.
vlč. Mario Žigman