Predragi!
Kao ljudi ponekad smo skloni tome da opravdamo vlastite pogreške, a uvećamo pogreške drugih. To vam na primjer ide u onom smjeru kada govorimo da smo mi štedljivi, dok je drugi škrt. Ili pak u prometu, ako vozimo iznad ograničenja reći ćemo da žurimo, da je prazna cesta, da nikoga ne ugrožavamo te ćemo naći mnoge razloge da se opravdamo, dok ćemo za drugoga reći kako je nepromišljen, ugrožava sigurnost i živote onih koji sudjeluju u prometu.
Isus je poznavao tu našu zajedničku sklonost da sebe opravdavamo, dok ćemo druge okrivljavati. Kada je zaključio dio svoje propovijedi u kojoj se bavio zahtjevom da ljubimo čak i svoje neprijatelje, znao je da ćemo pokušati izbjeći njegove zahtjeve osuđujući svoje neprijatelje, a sebe opravdavajući. Nije li da to doista činimo? Kada trebamo nekome oprostiti naći ćemo mnoštvo razloga zašto da ne oprostimo.
Nadalje, izvana ćemo se ponekad prikazati drugačijima od onoga što nosimo u svome srcu. Ovdje mislim u onom duhovnom smislu. Izvana možemo izgledati vrlo pobožno, dražesno, susretljivo, dok ćemo iznutra biti potpuna suprotnost. Ponekad je slučaj da ono što vidimo izvana ne odgovara onome što se nalazi u našem srcu. Jednako tako izvana netko može izgledati mrzovoljno, kao da se ne zna nasmijati, a iznutra, kad upoznate tu osobu vidite da je puna ljubavi, razumijevanja, suosjećanja. Prema tome dolazimo do one izreke za koju vjerujem da ste čuli, a kaže: ne sudi knjigu po koricama.
U današnjem evanđelju kao da Isus govori o tome: ne sudi čovjeka po onome što vidiš. Da bismo to mogli Isus nam govori da izvadimo brvno iz svojih očiju. Razmislimo malo o slikovitom izrazu koji Isus koristi. Imati brvno u svom oku značilo bi da ne možemo dobro vidjeti. Sjetite se možda kada vam je nešto upalo u oko. Moramo zažmiriti. Oko nam počinje suziti, mučimo se i ne možemo dobro vidjeti stvarnost oko sebe. Drugim riječima, postajemo slijepi. Jednako tako i u duhovnom smislu, mi ako imamo brvno u svome oku postajemo slijepi za činjenicu da su drugi stvoreni na Božju sliku i priliku. I obrnuto, ako nemam brvno u oku, tada mogu vidjeti drugoga kao Božje dijete, kao njegovu sliku i priliku, kao one koji su dragocjeni u njegovim očima.
Osoba s brvnom u oku vidjet će samo izvanjski osobu, a nikada ne i ono što se nalazi u srcu te osobe. No, kako izvaditi brvno iz oka i raditi na tome da možemo vidjeti srce čovjeka? To možemo učiniti na dva načina.
Prvi način je taj što ćemo napraviti analizu svoga duhovnog života – to znači da prvo moram pogledati u sebe i uočiti svoje grijehe, ali jednako tako i napraviti strategiju kako ih pobijediti. Sveto pismo nas uči da smo svi grešnici – i pravednik do sedam puta dnevno sagriješi. Prema tome, ako smo katolici ne znači da prestajemo biti grešnici. Ovo stalno uočavanje naše grešnosti pomaže nas dovesti do toga da se kajemo. Ne mislim sada da moramo hodati okolo i plakati, ali da budemo svjesni toga da smo ovisni o Bogu, da nam je potreban. Kad to prepoznamo onda ćemo se osvrnuti na okolnosti i situacije zbog kojih smo takvi kakvi jesmo. Kad to uočimo onda ćemo moći suosjećati s drugima jer znamo koliko život može biti težak i stoga ih nećemo osuđivati i kritizirati. Uvijek je dobro postaviti se u ulogu drugoga.
Drugi način je taj što ćemo drugima pristupiti po milosrđu – to znači da za druge molimo umjesto da govorimo o njima, da ih osuđujemo ili dajemo svoje procjene o njima. Isus nas je pozvao da ljubimo svoje neprijatelje i molimo za one koji nas progone. Možda je to visoki vrh svetosti koji nam je teško osvojiti, možda ga nećemo osvojiti za ovoga života, ali živimo tako da budemo spremni umrijeti pokušavajući ga osvojiti. Ako postoji grijeh na koji trebamo ukazati, onda to treba učiniti na način pun ljubavi i brige. To ne znači da ćemo biti slijepi na grijeh i da nećemo drugome ukazati na taj grijeh. U konačnici, svi smo pozvani druge dovesti Kristu i pomoći im u borbi protiv grijeha. Teška je ruka rijetko kad potrebna, ali uvijek je potrebna ruka puna ljubavi. Ako ste u dvojbi, uvijek idite s rukom ljubavi, a onda molite za tu osobu.
Učimo se kroz ova dva pristupa vaditi brvno iz svoga oka kako bismo mogli vidjeti i kako bismo druge mogli dovoditi Isusu. Težak je to put jer je lakše prepoznati i govoriti o grijehu drugoga, nego o svome vlastitome. No ako budemo radili na tome da vadimo brvno iz svoga oka tada ćemo moći drugoga, a onda i sebe, vidjeti onako kako nas Bog vidi – kao one koji su vrijedni i dragocjeni u njegovim očima.
vlč. Mario Žigman