Možda ste u nekom trenutku čuli priču o tome da je netko osvojio veliki novčani dobitak. Takvi mogu svjedočiti o tome da postanu popularniji nego prije. Neki stari prijatelji se ponovno vrate, dok će neki članovi obitelji biti oprezniji nego prije dajući sve od sebe da vas ne naljute jer u tom slučaju možda neće sudjelovati u vašem dobitku.
Možda ste i sami postigli neki veliki uspjeh gdje ste priznati na društvenoj razini ili ste na nekoj visokoj poziciji. Jeste li možda primijetili oko sebe takve ljude koji vas promatraju kroz vlastiti dobitak? Postali su s vama dobri kako bi se okoristili vašom pozicijom. No, ako ste imali situaciju da ste to nešto izgubili tada ste znali izgubiti i dio prijatelja. Nije li prispodoba o milosrdnom Ocu u tome smjeru? Mlađi sin dok je imao novca imao je i prijatelja, a kada je nestalo novca nestali su i prijatelji. Naš je život obilježen tom dinamikom. I u današnjem evanđelju susrećemo sličnu dinamiku.
Susrećemo desetoricu gubavaca koji su čuli da Isus prolazi. Išli su ga potražiti i kada su ga našli vikali su za njim. Bili su sigurni da ih on može izliječiti. Čak su toliko naivno vjerovali da ih Isus nije morao ni dotaknuti. Bilo je dovoljno da kaže jednu riječ. Podsjeća nas na vjeru onog satnika, no ipak, ovdje se njihova vjera razlikuje od vjere satnika. Njihova vjera kasnije nestaje, osim vjere jednoga koji se vratio da bi zahvalio na onome što je primio. Razmišljajući o današnjem evanđelju dolaze mi tri misli koje možemo naučiti.
Prvo je da ne vjeruje svatko tko kaže da vjeruje u Boga. Čini se da svih deset gubavaca pokazuju veliku vjeru. Istinski su vjerovali da ih Isus može izliječiti. Isus im je rekao da učine ono što nije imalo smisla, ali su ipak otišli. Zbog svoje vjerne poslušnosti svi su bili očišćeni od svoje gube. Problem je, međutim, što su vjerovali samo u to da ih Isus može izliječiti i ništa više od toga. Ovi su ljudi poduzeli prve korake vjere, ali su ih onda omele svjetske stvari. U smislu Isusove prispodobe o sijaču, ti bi ljudi vjerojatno bili sjeme koje je palo u kamenito tlo, ali zbog nedostatka korijena ono se osušilo. Krenuli su u pravom smjeru, ali su ih omele svjetske stvari.
Nije li slično i s nama? Mnogo je onih koji mole u krizi, ali kada kriza prođe onda prođe i njihova vjera. Nastavljaju živjeti kako su i dalje živjeli prije krize. Ako tako živim mogu li se onda uopće i nazvati kršćaninom? Koliki su možda, kada su liječnici odustali od njih, ustrajno i žarko molili da bi ozdravili od neke teške bolesti – ali nakon što ozdrave, potpuno zaborave na tu Božju intervenciju. Ili možda postoje ljudi koji se mole da Bog osigura izlaz iz teške financijske situacije. Vjeruju da im Bog može pomoći i da im može osigurati posao. Žarko se mole i dolaze redovito na svetu misu, ali često će se okrenuti od Boga dobiju li ono za što su molili. Takvi se približe Bogu svaki put kad dođe do krize, ali onda nestanu krize i oni se ponovno udalje od Boga. Oni pokazuju vjeru da im Bog može dati ono što žele, ali ne vjeruju da je Bog Gospodar svega stvorenoga i da ga trebamo slaviti svaki dan svojim životom.
Druga lekcija je da ponekad pristupamo Bogu iz koristi koje imamo od Krista umjesto zbog samoga Krista. To je razlika između one devetorice i onoga jednoga koji se vratio. Devetorica se nisu usredotočila na to tko je Isus, oni su se usredotočili na to što je učinio za njih. Čak i pravi Kristovi sljedbenici mogu upasti u ovu zamku – počinjemo se udaljavati od slavljenja Boga zbog onoga tko On jest i počinjemo se usredotočiti na ono što nam on obećava dati.
Razmislimo malo o načinu na koji ponekad predstavljamo evanđelje. Govorimo ljudima da bi trebali doći Isusu jer On može promijeniti vaš život, on će se pobrinuti za tebe. Ili kažemo da se ljudi trebaju obratiti jer će im pomoći u teškim trenutcima. Ovo je istina. On to sve čini, ali ako se držimo samo toga, onda smo promašili bit. Isusa trebamo slaviti i častiti jer je on Spasitelj, Otkupitelj, a ne samo zbog toga jer nam može dati sve što nam je potrebno. Iz današnjega evanđelja devetorica daju značaj samo sebi, dok je Samarijanac na prvo mjesto stavio Boga. Kao vjernici, trebamo se čuvati sklonosti da svoj fokus stavimo na blagoslove i darove. Naš fokus uvijek treba biti na Onome koji nas ljubi i koji je sebe dao za nas.
Treća lekcija da se klonimo predrasuda. Tako često znamo stvarati predrasude o drugima bez da ih upoznamo. Židovi su jednako tako stvarali predrasude o Samaritancima. Nisu se smatrali tako odanima Bogu kao Židovi. Zapravo, Židovi općenito ne bi ni razgovarali sa Samaritancima jer su smatrali da bi ih to onečistilo. Ono što je iznenađujuće u današnjem evanđelju jest da je jedina osoba koja je odgovorila Isusu bio Samaritanac – osoba za koju su Židovi smatrali da ju nije briga za Božje stvari, osoba koja je bila grešnik.
Ovo je podsjetnik da su često ljudi koji su najspremniji slijediti Krista oni koji se čine najdalje od njega. Trebamo se čuvati da ne otpišemo nekoga tko se po našem sudu čini da je dalek od Boga jer bismo se mogli iznenaditi njegovoj vjeri i predanosti Bogu.
Neka nam ova nedjelja pomogne u tome da Bogu ne pristupamo samo kada nam „gori pod nogama“, već u svim trenutcima svoga života da mu dajemo slavu. Jednako tako da Boga ne gledamo kroz ono što nam može dati, već kao Spasitelja koji nam je dao život i koji nas ljubi te naposljetku da ne stvaramo predrasude, već da sve ljubimo Božjim srcem.
vlč. Mario Žigman