Predragi!
Ako bismo se vratili malo u djetinjstvo, vjerujem da bismo mogli reći kako je većina nas voljela slušati priče. Sjećam se da mi je najdraža bila knjiga braće Grimm, Najveće bajke svijeta. I kada čitamo priče vidjet ćemo da gotovo svaka završava istom rečenicom: „I svi su živjeli sretno do kraja života“. Danas kada razmišljam o tome pitam se je li moguće živjeti sretno do kraja života. Možda bi netko od vas rekao kako je to nemoguće jer nas satiru različite brige i problemi.
No, ipak čini mi se kako današnje evanđelje daje recept kako živjeti sretno do kraja života. Vidite, ništa nas ne može promijeniti ili suočiti sa stvarnošću kao onaj trenutak kada se naš svijet okreće naglavačke. Upravo to čini Isus u današnjem evanđelju. To je ono što on uvijek radi. Mnogi ćemo ovo evanđelje čitati na površan način, no ako uronimo u dubinu, tada ćemo shvatiti što nam to Isus govori.
Što to čujemo u njegovim riječima? Isusove riječi ne bismo trebali shvatiti samo kroz prizmu pogleda na materijalnu stvarnost. Ovaj svijet i naši životi su više od stvari koje možemo dodirnuti, posjedovati, koristiti ili blagovati. No, opet, ne smijemo ni ublažiti njegove riječi do te mjere da nas više ne izazivaju i dadnu snagu da vidimo i živimo drugačije.
Isus ne pravi razliku između duhovnog i materijalnog. Mora biti oboje. Ne zaboravimo da je Isus bio i čovjek jednako kao ti i ja. On jednako kao i mi ima potrebe. Neke su fizičke, neke emocionalne, neke duhovne. On je i tjelesan i duhovan, kao i mi. To znači da su naši životi isprepleteni materijalnim i duhovnim potrebama. Neke su potrebe zadovoljene, dok neke nisu. Unutar svakoga od nas postoje dijelovi našega života koji su bogati, puni, obilni, dok s druge strane u isto vrijeme postoje oni dijelovi koji su prazni, slomljeni, žalosni.
Zato kada Isus danas govori „blago“ i „jao“ možda bismo trebali gledati kao njegov način gdje nam govori „da“ ili „ne“ ondje gdje i kako nalazimo smisao u svome životu. Svaki „blago“ i „jao“, Isusov je odgovor na našu potragu za životom.
Kao što dobar roditelj ponekad svojoj djeci kaže da, a ponekad ne, a oba odgovora utemeljena su na ljubavi i dobrobiti djeteta, tako i Bog. Zato kada nam je previše udobno, kada smo zadovoljni i sigurni u sebe, bilo duhovno, emocionalno ili tjelesno, Isus nam kaže: „Ne, to nije način ispunjenog i sretnog života“. To ne govori jer smo bogati, siti ili sretni, već zbog toga što je naš život u opasnosti da izgubi svoju istinsku vrijednost ukoliko se zadržimo samo na ovozemaljskom. Nismo li se znali naći u takvim trenutcima da nam nitko ne treba?
Mnogo sam puta znao čuti ljude kako govore: „velečasni, tako lako zaboravim na Boga kada mi je udobno, kada sve ide po mojim planovima. Ne zahvaljujem mu na onome što mi je darovao, a sve imam. Sjetim ga se tek kad mi krene naopako.“ Vidite, Isus nije protiv bogatstva, sitosti, radosti, već želi ukazati na problem da u tim trenutcima lako zaboravimo na Boga koji je izvor naše sreće. U tim trenutcima ne postoji otvorenost za novi smisao našega života. Tada najčešće ni ne primjećujemo osobu do sebe i njezine potrebe. Isus takvom životu kaže jao. Jao nama kad smo uvjereni da nemamo potrebe osim ovoga svijeta. Jao nama kad smo uvjereni da nemamo potrebe rasti i mijenjati se.
S druge strane, Isus obećava blagoslove kad smo prazni, slabi ili ožalošćeni ne zbog toga što je lijepo i dobro biti u takvom stanju, već zbog toga što je naše srce u tim trenutcima omekšano, naše oči otvorene i želimo nešto više. Znamo da mora postojati nešto više od ovakvog života. U konačnici, nismo li u takvim trenutcima otvoreni za Božju intervenciju, da Bog napravi preokret.
To ne znači da bogataš treba postat siromašan, da sit treba postati gladan, da onaj koji se smije treba plakati. Ne, nego je potrebno da pronađemo one trenutke gdje smo doista siromašni, gladni i žalosni. A svatko od nas ima te trenutke, bez obzira na to koliko imali materijalnih dobara. Tek u tim trenutcima mekšamo svoje srce i otvaramo oči kako bismo Boga pustili u život. Postajemo svjesni da je sve što imamo dar od Boga. Na taj ćemo način i mi moći ispisati na knjigu svoga života: „I živjeli smo sretno do kraja života“.
vlč. Mario Žigman