Predragi!
Pretpostavljam da ste se nekada penjali na neku planinu ili na neko brdo. Sjećam se svoga prošlogodišnjeg iskustva kada sam se penjao na vidikovac na Velebitu. Naime, kako je to bilo neplanski tako nisam imao adekvatnu obuću s kojom sam se uputio na taj put. Bilo je teško. Nekoliko puta sam pogrešno stao i gotovo da sam se poskliznuo, a nakon dužeg penjanja, osjetio sam i bolove u mišićima te sam pomislio odustati. Neki su i odustali. Međutim, sebi sam ponavljao da ne smijem odustati i da trebam izdržati. Kada smo se popeli na vidikovac sav onaj napor je bio zaboravljen jer sam gledao nešto što je neopisivo lijepo.
Vidite, nešto slično je s duhovnim životom. Mi smo na putu prema svetosti. Svetost je naš vidikovac gdje ćemo Boga gledati licem u lice. Nešto neopisivo lijepo. Kad se budemo popeli do Boga tada ćemo zaboraviti na sav napor i muku koju smo prolazili dok smo se penjali prema Njemu. Možda i među nama ovdje prisutnima ima onih koji se penju u neadekvatnoj opremi, možda ste se nekoliko puta poskliznuli, a bezbroj puta poželjeli odustati. Danas ti Isus po svome Preobraženju želi reći da ne odustaješ na tome putu jer to je put koji te vodi prema njemu – to je put tvoga preobraženja. Možemo reći da je to prva duhovna misao.
Druga duhovna misao krije se u riječima Oca koji kaže: Ovo je sin moj Ljubljeni! Slušajte ga. Lako je slušati Isusa dok sve ide prema našim planovima. Lako ga je slijediti dok je sve ravno, ali kada nas zove putovima koji nisu naši, i kada traži od nas da uložimo napor penjući se prema vidikovcu tada nam je to teško. Teško je slušati Isusa kada nas zadesi neka bolest, gubitak ili neka nesigurnost. Upravo u tim situacijama Bog Otac nas poziva da slušamo Isusa. I onda kada je lako, ali još više onda kada je teško jer Isus je onaj koji zna što je nabolje za nas. Međutim, da bismo ga mogli slušati potrebno je povjerenje. I kada nam je najteže pokušajmo reći Isusu da mu vjerujemo.
Dok razmišljamo o slušanju još jedna stvar je ovdje važna, a to je da bismo mogli slušati potrebno je šutjeti. Mi često možda u tim situacijama kada nam je najteže puno više govorimo nego što šutimo. Budući da ne šutimo onda ne možemo ni čuti Isusov glas – ne možemo čuti one njegove riječi koje nam govore: Ja sam s vama do svršetka svijeta. Prema tome, druga duhovna misao potiče nas tome da naučimo slušati Isusa u svome životu, a da bismo to mogli potrebno je ostaviti prostora tišini.
I naposljetku kao treća duhovna misao koja se iščitava je u tome da nas Isus želi ovdje i sada. To je ono na što nas je pozvao i papa Franjo na početku korizme kada je rekao u svojoj poruci da se ne uplašimo suočiti se sa svakodnevnim izazovima, da u tome strahu ne bježimo u religioznost koja se sastoji od izvanrednih događaja. Isus je svojim preobraženjem učenicima pokazao slavu uskrsnoga jutra, ali ih je ubrzo nakon toga pozvao da se vrate u svakodnevicu, da se spuste dolje u nizinu.
Spustiti se u svakodnevicu znači prolaziti kroz uspone i padove, ali ovakva iskustva Božje prisutnosti u kojima nas Isus pozove na vidikovac pomažu nam u tome da živimo svakodnevicu usmjerenu prema nebu. Isus želi svakoga od nas povesti na taj vidikovac, no o nama ovisi želimo li krenuti na taj put. Taj put nije lagan. Bit će prepreka, bit će umora i želje za odustajanjem. No, ako ustrajete i ako se s Isusom popnete na to brdo vidjet ćete nešto puno ljepše. To je ljepota zbog koje ćemo zaboraviti na trpljenje i žuljeve koje smo dobili prilikom penjanja.
Neka nam i ovaj susret s Isusom na svetoj misi bude naše penjanje na vidikovac gdje ćemo ga gledati, a odlazak s mise spuštanje u našu svakodnevicu u kojoj ćemo slušati Božji glas i svjedočiti drugima što smo vidjeli.
vlč. Mario Žigman