O Naamu (Lk 17,11-19)

Naaman Sirac bio je bogat čovjek. Zbog svog vojničkog položaja imao je dosta novca. Kada je čovjek bogat svi ga vole. Zbog toga je sigurno imao mnogo poznanika i još više veza u onom kraju. Sve je mogao riješiti ili novcem ili riječju. Nije bilo nikakve zapreke, ali njemu se dogodila nesreća. Obolio je od gube. Nije bilo lijeka. Naaman je imao ropkinju Židovku koja je bila vjernica. On je bio poganin. Ropkinja mu je posvjedočila za snagu proroka Elizeja, velikog molitelja i zagovaratelja čije molitve Bog prima. Iako je to bilo svjedočanstvo ropkinje, ipak ju  je Naaman  poslušao. Otišao je proroku. Elizej mu je poručio da se okupa sedam puta u Jordanu. To je jako iznenadilo Naamana. Očekivao je od velikog proroka nešto sasvim drugo, da ga dotakne, da maše nad njim rukom, ali sigurno ne to da se mora okupati u prljavoj izraelskoj rijeci. Ipak je poslušao. Ušao je u Jordan. Njegovo je tijelo postalo čisto bez ljage ili kakvih drugih tragova bolesti. Ozdravio je. Postao je čist kao dijete.
Nemojte misliti da se nas taj događaj ne tiče. Svatko je među nama ušao u Jordan iako fizički nismo bili u Izraelu. Ušli smo u rijeku Jordan i tada su grijeh i svako zlo bili skinuti s nas. To je krštenje. Tada su se po nama polili potoci voda. Postali smo svježi, mirisavi, lagani, najljepši, upravo kao djeca.
Nad nama je lebdio Duh Sveti kao što to opisuje knjiga Postanka (Post 1,2). Tada se u nama oblikovalo dobro. Svaki dobar dar dolazi odozgor, odnosno od Boga (Post 7,17-20). Tada smo postali Božji otisci – slika samoga Boga. Drugi potok koji nam se izlio na glavu jesu vode potopa (Jak 1,17). Kao što su vode potopa uništile zlo grijeha u svijetu, tako u nama Bog uništava zlo i svaki grijeh. Treći je potok voda Jordana. U nju je Isus zakoračio. Ušao je. To se i nama dogodilo. U naše je živote zakoračio Isus. Zlo nema zadnju riječ jer mi imamo Pobjednika. Tada se i otvorilo nebo i iznad svakoga je Otac izgovorio istu rečenicu kao što je izgovorio onaj put kada se Isus krstio: “Ti si moj ljubljeni sin u tebi mi je sva milina”. To se nikad više ne može dogoditi, ali mi se možemo stalno vraćati na trenutak krštenja i sjetiti se tko smo. Potrebna je vjera usprkos svim situacijama kojima smo šibani.
Deset evanđeoskih gubavaca su vapili Isusu: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se”. Oni su očekivali od Isusa čudo. Vjerovali su da će se dogoditi njihovo ozdravljenje u tom konkretnom trenutku. Međutim, Isus govori nešto čemu nisu se nadali: “Idite, pokažite se svećenicima”. Gubavci su povjerovali Isusu da će ozdraviti. Krenuli su k svećenicima. I negdje su na putu primijetili, gledajući jedan drugoga, da su zdravi. Izvršili su zakon iako još nisu ozdravili. Učinili su nešto što se još zapravo nije dogodilo. To je ključ: povjerovati da je tako prije nego to će se dogoditi u stvarnosti.
Većina bi od nas reagirala spontano. Nadao sam se da će mi Isus pomoći odmah, a on me šalje negdje drugdje! Mi možemo Isusove riječi shvatiti ovako: Ako želite ozdraviti, odite u crkvu na Misu, na ispovijed. Možda će netko kazati: “Toliko sam puta bio na misama, ispovijedi, krunicama i ništa. Nisam ozdravio, nije se dogodilo ono za što sam molio.” Budimo iskreni. Slaba je naša vjera i zato ne vidimo čudesa. Zaboravljamo što smo postali po krštenju. Ne sjećamo se više tko smo.
Poput Naama poslušajmo ljude koji nam možda ništa u životu ne znače. Pokraj njih ravnodušno prolazimo.  Često ih odbacujemo. Međutim, Bog traži najslabijeg. Gubavi Samarijanac bio je najslabija karika. Ostalih devet gubavaca bili su Židovi. Samarijanac je bio poganin. On je učinio nešto što nitko drugi ne bi učinio. Otišao je židovskom svećeniku. Iako je bio u židovskim očima odmetnik i bezbožnik, ipak je poslušao Isusa. Vjerovao mu je pa je potpuno ozdravio.
Pater Arek Krasicki, CSSp