S Isusom u pustinji (Mt 4,1-11)

Piše: pater Arek, CSSp
Isus je u pustinji. Duh ga je odveo na to mjesto. Osjećamo u tome napetost. Pustinja je gadno mjesto. Povezujemo ju sa zlom i nestankom života. Tu đavao kuša Isusa. Nakon svega, prate ga anđeli. Od strahote, pustinja nakon iskušenja može biti sjećanje na raj. Mnogi tumače četrdeset dana u pustinji kao četrdeset dana koje je Noa proveo u Arci. Isus je novi Noa. Đavao iskušava Isusa kao što je iskušavao Joba. Ipak, nakon svih kušnji dolazi sve novo. Mi znamo takvu situaciju. Često smo odvedeni na neko ružno i hladno mjesto. Postoje mnoga pustinjska mjesta. Tu doživljavamo zavist: negdje drugdje bilo bi bolje. Na tim mjestima osjećamo se izolirani od svih iako živimo među ljudima. To su svakodnevne pustinje. Osjećamo neku nelagodu, turobno stanje. Ne želimo tu biti. Osjećamo naše slabosti i ne želimo tu biti, ali to je naš život. Pustoš je, prije ili kasnije, svačije iskustvo. Oni koji bi nas trebali ljubiti, ne ljube. To su takvi trenuci koji su nas doveli do granica mogućnosti. To su trenuci kada si govorimo da nećemo izdržati ako se i dalje tako nastavi. Ja to više ne mogu. Puknut ću.
Moguće je da se i ti u tome prepoznaješ i osjećaš da si pri kraju svojih mogućnosti. Osjećaš studen pustoši oko sebe i ne možeš izdržati ono što je iznad i pokraj tebe. Čini ti se da si izgubio put i sve je gotovo. Ako se tako osjećaš i ako je pustinja postala tvoja svakodnevica, znaj da je tu Isus koji sjedi i čeka te. On govori: „Ja sam tu već bio i čekam te. Prije nego što si došao na svoje pustinjsko mjesto, u trenutak koji mrziš, znaj – Ja sam tu prije tebe.“
Znam da na takvom mjestu ne možeš sam preživjeti. Teško je u pustinji biti sam. Čak je i Isus imao anđele – poslanike. Oni su mu pomagali izdržati četrdeset dana. Pustoš je najgora, uništava. Tu nema života. Možda se i ti se nalaziš u takvoj čudnoj pustoši. Oko tebe mnogi ljudi, a ti si sam. Ni od koga riječi ohrabrenja, pohvale. Život ti se čini ispraznim. Evanđelist Matej opisuje jedan poseban događaj – ozdravljenje bolesne žene od krvarenja (Mt 9,18-26). Dvanaest je godina bila izolirana od svih. To je njezina pustinja. Nikoga nije smjela dotaknuti. Ljudi su je, prema pravilniku židovskog zakona, izbjegavali zbog krvarenja. Živjela je među ljudima, ali zapravo, živjela je u potpunoj samoći i usamljenosti. Nema goreg od toga. Dvanaest godina nitko ju nije zagrlio, poljubio, ohrabrio. Sve dok se nije dogodio susret s Isusom: „Hrabro kćeri, vjera te tvoja spasila.“ Isus ju je sreo u pustinji. Tu, gdje je najhladnije i gdje postoji najveća otuđenost. Tu je bio Isus. U toj praznini i usamljenosti dogodilo se čudo. Moguće je da se danas tako osjećaš. Ja, kao svećenik, želio bih postati tvoj poslanik – anđeo, navjestitelj radosne vijesti, tj. evanđelja. Iskušavan si stalno jer borba traje bez prestanka (usp. Otk 12). Želim ti reći samo jedno: Isus je s tobom u tvojoj pustinji. On je tu bio prije tebe. Iskustvo pustinje je privremeno. Ti nisi stanovnik pustinje. Primi radosnu vijest. Đavao je poražen. Ima svoj kraj i nema vlasti nad tobom. Mijenjajmo naše mišljenje. To znači: obratimo se!