Bez kvasca i s kvascem (Mk 14,12.22-26)

Blagdan beskvasnih kruhova trajao je sedam dana. Pripremao je Izraelce za najveći blagdan, Pashu. Možemo reći da to je Veliki tjedan koji nas priprema za Uskrs. Židovi su morali i moraju tih dana pred Pashu blagovati kruh koji nema u sebi kvasac. To je uspomena na one prve dana kada su izlazili iz Egipta. Nisu još znali što će njih sve dočekati na putu, ali pripreme su bile u tijeku. Kruh koji su pripremali za put nije se još uspio skvasiti.
I nama je poznat okus takvog kruha. Nema u njemu kvasca. To je Isusovo Tijelo koje blagujemo pod svakom misom. Ni u hostiji nema kvasca. Možda se nekom učinit da izrađena hostija bez kvasca nema okusa.
Primamo tako godinama Isusovo Tijelo, malo rjeđe pijemo njegovu Krv. Ne znamo što će nas još dočekati na putu, ali idemo s Isusom. Svaki put zadrhti mi ruka i srce od sreće kada dodirujem Kristovo tijelo i gledam u njegovu Krv koje ću uskoro blagovati. Sretan sam svećenik jer poput Simeona, poput Marije, poput Ivana Krstitelja, pokazujem svijetu Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.
Zbunjuje li vas zašto u kruhu nema kvasca? Nije teško vrsnoj domaćici ispeći kruh bez kvasca. On nema isključivo oblik hostije. Svaki pobožni Židov zna da je riječ o posebnom kruhu koji se blagovao uz gorko zelje. Kao da sve što je gorko nalazi se izvan tog kruha. U tom beskvasnom kruhu ostaje samo ono što treba biti, a gorčina je otklonjena. Svi oni koji su išli za Isusom bili su Židovi. Kada im je Isus govorio čuvajte se kvasca farizejskog, oni su mogli odmah pomislit na kruh bez kvasca. Kruhu nije potreban kvasac da postane ono što mora biti. Židovi, kada su izašli iz Egipta, blagovali su manu u pustinji. Ona za njih nije imala okusa, ali čim dulje su ostajali izvan kuće ropstva, mana je bila nalik mlijeku i medu te je poprimila okus koji je svatko od njih želio. To je jednostavno put vjere na kojem čovjek dopušta Bogu da zakorači u njegov život.
Što je s nama? Što je s našim kvascem? Farizejski kvasac uništava, on ne ide u beskvasni kruh jer smeta. To nije uspomena na spasenjsko djelo. Nasuprot farizejskom kvascu postoji drugi kvasac – to je kršćanski začin. Kada se spoji kruh koji nema kvasca s kvascem dobije se potpuna slika Kruha koji se lomi. Kruh bez kvasca je Kristovo Tijelo, kvasac su kršćani koji blaguju taj kruh. To je potpuno zajedništvo.
Možda već godinama primaš hostiju koja više nema za tebe nikakav okus. Tu si, primaš i odlaziš. Svaki kršćanin trebao bi se zapitati na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove što je za njega beskvasni Kruh koji blaguje. Imaš li tako da svaki dan čezneš za Kristovim Tijelom. Isus zna da ne možeš bez njega. Zato daruje ti sebe pod prilikom kruha i vina. Tu je on. Kamo god kreneš u svom životu, uvijek ćeš htjeti biti povezan s njim jer si kvasac koji pripada kruhu. Kruh je tu zbog tebe i za tebe i nema drugoga. Ne možeš dalje bez Kruha živoga.
Upravo danas trebamo zastati nad tom tajnom. Pogledati gdje se u nama nalazi farizejski kvasac koji nema ništa s kršćanskim kvascem. Dozvolimo Kruhu Života da uđe nad predjele gdje se nalazi još uvijek puno farizejskog kvasca. Ako je Krist mogao sići nad pakao, tu gdje je tama i beznađe kako ne bi mogao sići nad najtamnije predjele tvojeg života i osloboditi te?