Na putu života niti jedan čovjek ne može proći a da ne bude ponekad ranjen, povrijeđen, ismijan, ponižavan i slomljen. Svakodnevica je to od koje se ne može pobjeći.
Nekome je ta bolna ruta puta kraća, a nekome nažalost duža. Sve to što jedni drugima činimo izlazi iz našeg srca koje je ranjeno grijehom, i koje poput kamena koje pada u vodu širi svoje krugove dalje. Koliko je puta neka osoba rekla: Želim samo da me ljube, želim samo da me poštuju, želim da sa mnom postupaju kao s čovjekom. Ali stvarnost je bila daleko od toga.
Sve veliko na ovom svijetu nastalo je zato što je netko imao srca. Sve nevaljalo na ovom svijetu nastalo je što je netko u svoje srce pustio mržnju, zavist, ljubomoru svađu i ostala zla. Često su ljudi koji su na svojoj koži osjetili neviđenu zlobu drugih ljudi od tih drugih naučili da ne budu kao oni. Iskustvo ljubaznosti, blizine i topline neke osobe davalo nam je osjećaj sigurnosti, zahvalnosti i pomisli kako je ovaj svijet lijepo mjesto za život.
Ali što sa svim onim ružnim iskustvima? Što sa svim onim ranama koje smo dobili od drugih? Što sa onim ubojitim riječima, mrskim pogledima, fizičkim povredama koje su ostavile ožiljak na našem tijelu ali i na našoj duši. I nitko nas nakon njih nije pitao kako nam je i što ćemo s njima dalje. Sve one utjecale su da se zatvorimo u sebe, da s manje ljubavi idemo naprijed, i da odbacimo sve ono lijepo što nam život daje a nosimo u srcu.
Samo je jedno rješenje. Ne odbacujte svoje slomljeno srce, stavite ga u ruke Božje! Dopustite da Božja ljubav ispere sav onaj otrov negativnosti koji se u njega skupio bilo zbog grubosti drugih bilo zbog vlastite želje za osvetom. Imajte hrabrosti svoje srce predati Bogu i tražiti da ga mijenja i oblikuje, da ga preobražava i čisti. Sve ovo što ste prošli shvatite da vam je bilo potrebno da jednoga dana možete zahvaliti: Isuse, hvala ti što si moje srce učinio po Srcu svome.