Predragi,
Započeo bih ovo naše promišljanje jednim pitanjem: Je li vam se ikada dogodilo da vas je netko tražio da učinite nešto što ne želite? Kakva je bila vaša reakcija? Često takva iskustva možemo potražiti u svome djetinjstvu kada bi nam majka ili otac rekli da učinimo nešto što se ne poklapa s našim razmišljanjem. Prvotna reakcija koja se zna pojaviti je pitanje: Zašto ja? Ne može li to učiniti sestra, brat ili netko drugi? Zašto uvijek ja?
Međutim, idemo vidjeti kako Marija reagira. Ona ne pita: Zašto ja? Ona pita: Kako? Za razliku od Zaharije koji je posumnjao, Marija je ostala zbunjena, smetena, ali otvorena primiti Božju Riječ. Koliko god da se Marija pripremala za Božji dolazak, što nam zna pokazati umjetnost prikazujući događaj navještenja na način da Marija drži Sveto pismo u rukama ili sklopljene ruke na molitvu, ipak susret s Bogom ne može ju ostaviti ravnodušnom. To je istina naše vjere. Što se više predajemo Bogu, to nas Bog više zbunjuje. Zašto? Jer se on ne da staviti u kalupe našega razmišljanja. Marijina sveta zbunjenost pokazuje nam kako je Božji događaj uvijek iznenađujuć, drugačiji od našeg očekivanja. S druge strane, Marija nam pokazuje da možemo slobodno pitati Boga za sve trenutke svoje zbunjenosti. Bog računa na naš dijalog s njime, a opet ako i ne razumijemo njegovu volju budimo poput Marije i s potpunim povjerenjem predajmo se u njegovo vodstvo znajući da će iz svake situacije, kakva god ona bila, izvesti veće dobro.
Drugo što primjećujemo je anđeo koji je poslan od Boga. Prečesto svoja dostignuća znamo pripisivati svojim sposobnostima. Naše obrazovanje, materijalna dobra, darove koje imamo ili neki drugi uspjesi pripisujemo kao da smo mi za njih zaslužni. To nas tako lako može dovesti do lažnog osjećaja sigurnosti. U konačnici može nas zavesti u tome smislu da pomislimo kako mi trebamo biti „Mesija“, osloboditelj čovjeka. Toliko je onih koji misle kako su oni osloboditelji svoje obitelji. Misle kako će oni obratiti svoga supruga/suprugu, djecu. Djeca misle da će obratiti svoje roditelje. Međutim, današnje evanđelje pokazuje kako nisam ja taj koji oslobađam i spašavam, nego je plan za spasenje čovjeka Božja inicijativa. Bog šalje svoga Sina u svijet u točno određeno vrijeme i na točno određenome mjestu. I zanimljivo mi je za primijetiti kako se ovaj navještaj događa u Nazaretu. Kada bismo pogledali etimološki, Nazaret dolazi od riječi netser što znači klijanje, dok neki apokrifni spisi govore o riječi Nazara što znači istina. Rekao bih da je Bog u Nazaretu posijao klicu Istine koja ima ulogu donijeti čovjeku istinu o samome sebi, istinu o Bogu i svijetu. Kada shvatimo tu istinu tada ćemo se osloboditi onog lažnog osjećaja sigurnosti i vratiti se u istinsku sigurnost koja se nalazi samo u Bogu.
Treće što je tako upadljivo jesu anđelove riječi: Ne boj se. Kad nam se Bog približi naša je prirodna reakcija da se uplašimo. Možemo se bojati njegove prisutnosti. Možemo se bojati onoga što bi mogao tražiti od nas. Možemo se bojati svojih vlastitih ograničenja misleći da ne možemo promijeniti svoj život. Strah je onaj koji nas često koči. Koliko je nažalost onih koji će dočekati ovaj Božić bez da se ispovjede jer se boje susresti s Bogom u sakramentu ispovijedi? Koliko ljudi odlazi s ovoga svijeta bez da su primili bolesničko pomazanje i ispovijed jer se možda boje? A Bog je onaj koji nam govori: Ne boj se! Zbog toga poput Marije i mi svoj strah nadvladajmo tako što ćemo ga predavati Bogu u stavu potpunog povjerenja. Kako se bude naše pouzdanje u Boga povećavalo tako će se naš strah umanjivati. Kako se povećava naša ljubav tako nestaje strah. I u ovome vremenu kada se bojimo, kada ne znamo kako postupiti i kako živjeti, kada se možda pitamo gdje je Bog – on nam na uho šapuće riječi: Ne boj se, ja sam s tobom. Nije li to ono što ćemo čitati ovih dana: Emanuel – Bog je s nama? Netko bi mogao reći, gdje je taj tvoj Bog? Vidiš u kakvoj se situaciji nalazimo. Jučer dok sam gledao film Marijina zemlja zapala mi je jedna misao koja je tako snažno djelovala na mene. Bila je ispovijest jednoga svećenika koji je govorio o terorističkom napadu na Blizance, 11. rujna. On svjedoči kako je čuo ljude koji govore: Gdje je Bog sad u ovoj situaciji? Boga nema! I neki drugi čovjek odgovara: Ne može Bog biti ovdje kad smo ga izbacili iz svoga grada. Jesmo li, draga braćo i sestre, i mi izbacili Boga iz svoga života, svoje obitelji i svoga grada?
Neka nam ova nedjelja bude poticaj da po Mariji dođemo do Isusa, da otvorimo svoje srce kako bismo mi postali ovaj Nazaret u koji Bog sije klicu Istine i koja će ovoga Božića vratiti Boga na pravo mjesto. To mjesto je tvoje i moje srce, naši životi, naše obitelji, naš grad, naša domovina, naš svijet.
vlč. Mario Žigman