„Pošto je Adam jeo s drveta (nasred vrta, s kojega mu nije bilo dopušteno jesti), zovne ga Gospodin Bog.“
Draga braćo i sestre, dragi članovi akademske zajednice Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, draga braćo svećenici, poštovane časne sestre!
Slikovita priča iz Knjige Postanka, puna simbola i poruke, iz koje je uzet odlomak što smo ga čuli kao prvo čitanje današnje liturgije, polazi od izvornog stanja mira i prijateljstva čovjeka s Bogom. Stvoreni svijet je predivan vrt, koji je čovjeku darovan da mu bude ugodno obitavalište i da on u tom vrtu ostavi tragove svoje čovječnosti, svoje humanosti. Ovaj je sklad bio prekinut kada je u igru ušla protubožanska snaga, simbolizirana likom zmije. Zmija je izabrana kao simbol zla jer su otrovne zmije u vrijeme kad nastaje tekst bile najveća opasnost za ljude geografskog podneblja u kojem tekst nastaje. Zmija nije automatski prekinula izvorno prijateljstvo između Boga i čovjeka, nego je ona djelovala na čovjeka tako da on prekine savez s Bogom. Čovjeku je predstavila poželjnim ono što je za njega pogubno. I čovjek je na to nasjeo. Đavao uvijek čovjeka zavodi tako da mu ono što je za njega pogubno, predstavi kao poželjno, a Boga kao takmaca koji sputava i ograničava njegovu slobodu.
Stablo spoznaje dobra i zla nasred vrta, s kojega je Bog čovjeku zabranio jesti, podsjećalo je čovjeka da on nije potpuno autonoman i neovisan gospodar stvorene stvarnosti, nego da su i on i čitava stvorena stvarnost Božja stvorenja, ovisna o Bogu. Vrt je povjeren čovjeku da ga on uređuje, ali vrt nije njegovo vlasništvo. On zajedno s drugim živim bićima pripada stvorenom svijetu. Od ostalih stvorenja različit je po tome što je on jedini obdaren razumom i slobodnom voljom te zato sposoban biti partner i sugovornik Božji i u ime Božje te u zajedništvu s njim upravljati stvorenim svijetom. Prema simboličkoj biblijskoj priči čovjek ima svoju slobodu i autonomiju u uređenju vrta, ali on ne može i ne smije ukloniti Boga iz vrta (iz svog života) te sebe proglasiti bogom. Jer ako on sam počne odlučivati što je dobro, a što je zlo, tada prijeti opasnost da počne proglašavati dobrim ono i samo ono što njemu odgovara, što odgovara njegovim prohtjevima i interesima, te da zlim proglasi ono što se protivi njegovim naumima i željama.
U biblijskoj priči čovjek zato ne smije jesti s drveta spoznaje dobra i zla zasađenom usred vrta, odnosno ne može samostalno određivati što je dobro, a što zlo, nego on svoje odluke treba donositi u zajedništvu s Bogom. I dok je čovjek poštovao Boga i njegove zapovijedi, bio je „kao Bog“. No, kad ga je zmija nagovorila da ukloni Boga, da on sam bude bog bez Boga, da potpuno autonomno odlučuje o tome što je dobro i što je zlo u svijet je ušao grijeh – nered i zlo, koji rađaju sukobima, neprijateljstvima i smrću. Izvorni sklad i prijateljstvo pretvaraju se u nered i rat.
Svaki je grije u biti čovjekovo odbijanje Boga i Božje volje te samovoljno zatvaranje u sebe, u vlastitu samodostatnost te određivanje onoga što je dobro, što je zlo. No, čovjek nije kriterij dobra i zla. Grijeh nije u tome što je čovjek htio biti „kao Bog“ (ta stvoren je na sliku Božju i eli biti njemu što sličniji), nego grijeh se sastojao u tome što je čovjek postao samodostatan, odbacio je Boga i sebe proglasio jedinim i vrhovnim kriterijem dobra i zla. Prisvojio je ono što mu ne pripada i htio je postati jedini i vrhovni kriterij dobra i zla, neovisan o Bogu. Jeo je s drveta spoznaje dobra i zla. Izjednačio se s Bogom i rekao: Znam ja sam što je za mene dobro i što je za mene zlo. Ne treba mi nikakav Bog, nikakav izvanjski autoritet, nitko pred kojim ću biti odgovoran i koji će mi pomoći procijeniti što je dobro, a što je zlo.
I svaki put kad mi ljudi, zavedeni Đavlom, odbacimo Boga i mislimo da možemo sami, bez Boga, kad mi počnemo određivati što je dobro, a što je zlo, neovisno o Bogu, tada činimo grijeh. Tada uvijek stradava netko drugi jer čovjek uvijek izabire ono što je njemu u danom trenutku lakše, jednostavnije, komotnije, privlačnije, unosnije i zanemaruje druge. U obzir uzima samo onaj dio istine koji njemu osobno ide u prilog, a ne cjelovitu istinu i opće dobro svih. Ne prihvaća odustajanje od sebe i od svojih interesa te bez Boga, koji mu postavlja norme i granice, počinje sebi prisvajati ono što je darovani svima i ugrožavati prirodu i druge ljude oko sebe. Odbacivanje Boga, grijeh, uvijek rađa sebičnošću, narušavanjem mira, sklada i zajedništva, samodostatnošću, sebičnim iskorištavanjem prirode, pri čemu jedini i isključivi bog postaje profit. Kad svijetom i prirodom zagospodari čovjek, kojemu je jedini bog njegov profit, njegova ugoda, njegova moć i vlast, tada u njegovim očima sve gubi vrijednost i takav si čovjek uzima za pravo učiniti sve, bez ikakvih normi, kriterija, konvencija i sporazuma, samo da bi ostvario svoju volju i svoje interese te pogaziti sve i svakoga koji mu smeta ili ga ometa u njegovu naumu. Ugodan vrt pretvara se u „suznu dolinu“.
Bog nam govori: Ne ukradi, Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. A mi ljudi, zavedeni svojom samodostatnošću i sebičnošću, kažemo: treba tražiti način kako osigurati što veću produktivnost i dobit, kako troškove rada svesti na minimum, kako izbjeći poreze i davanja državi…te zato radnik na kraju dobiva minimalnu plaću i onda kad bi ona mogla biti i nešto veća ili je dobiva dijelom na žiro račun, a dijelom u koverti na ruke; kažnjava se ženu tako da ju se uopće ne primi u radni odnos ako kaže da kani rađati ili ju se poslije porodiljnog dopusta ne vraća na njezino, nego na neko drugo, manje plaćeno radno mjesto. Ljude se iskorištava, prisiljava ih se da za minimalnu plaću rade i nedjeljom, bez ijednog slobodnog radnog dana, drži ih se na određeno vrijeme i ne želi ih se zaposliti za stalno, i istodobno pravna država kroz prste gleda onima koji ne poštuju radnička prava…Božja zapovijed kaže: Ne ubij, a mi sebični i zarobljeni vlastitom ugodom i grijehom, zaključujemo: Pobačaj iz medicinskih razloga je prihvatljiv. Bog nam govori, a mi, zavedeni Đavlom, postavljamo svoja pravila i uredbe te uporno odbacujemo Boga i griješimo. Na kraju Đavao odlazi dalje, a čovjek (koji je htio biti „kao Bog“) ostaje u strahu, sam i gol. Ostajemo prazni, iskorišteni, goli razočarani i bezvoljni. Stid nas je zbog naše golotinje, zbog onoga što smo učinili, zbog svega onoga čemu robujemo i zbog čega smo izgubili radost i smisao života.
Draga braćo i sestre, ono što čitamo na prvoj stranici Biblije toliko se puta ponavlja u ljudskoj povijesti. Nakon grijeha i zla, dok se prazni i razočarani skrivamo te u strahu skrivamo svoju golotinju, čujemo glas savjesti, glas Božji te se i danas ponavlja pitanje: „Adame, gdje si?“ I teško je izdržati taj glas.
U kontekstu današnjeg slavlja zahvalnice za proteklu akademsku godinu, zasigurno se rađa i treba postaviti pitanje: Što je najvrijednije što jedan profesor može ostaviti iza sebe kada odlazi u mirovinu ili s ovoga svijeta? Jesu li to velika i lijepa kuća, skupocjen namještaj, imanje, suma na štednoj knjižici, vikendica, automobil, jahta – što od toga? Ili su to studije, knjige i članci te djeca i unučad!? I još kad je student i profesor čestit, pošten, plemenit i dobar – onda je on blagoslov Božji.
I mi smo danas tu kao ljudi, akademska zajednica i intelektualci, studenti i znanstvenici koji proniču tajne prirode da bismo mu zahvalili što nas je učinio svojim suradnicima i pozvao da uređujemo vrt kojega nam je povjerio, što smo sposobni pronicati tajne prirode. No, tu smo da bismo ispovjedili da nismo potpuno autonomni. Ukoliko čovjek odbaci Boga, postoji opasnost da rezultati njegova istraživanja i znanosti, koje on počinje upotrebljavati neovisno i autonomno, ugroze druge ljude i da se okrenu protiv čovjeka.
No, dragi članovi akademske zajednice te braćo i sestre, utješno je znati da Bog traži čovjeka i nakon njegova grijeha. Traži ga i zove, spreman oprostiti i ponuditi novi početak.
Današnja nam Božja riječ otkriva našu ljudsku ranjenost, naše ljudske granice i mogućnosti, ali i istinu da smo kao ljudi izvorno upućeni na Boga. Kršćanski govor o grijehu priznaje sve elemente grijeha i svu njegovu pogubnost. Ali to je istodobno i govor koji ne želi osuđivati, nego ponuditi više, više od samo ljudskoga. Govor o grijehu govor je o tome da čovjek ne može biti savršen po sebi, da ne možemo sami sebe učiniti savršenima – bogovima, nego da je savršenost milosni dar koji nam dolazi od Boga i koji se ugrađuje u našu slobodu u kojoj postoji i mogućnost zatvaranja u sebe, mogućnost zloporabe slobode, mogućnost sebičnosti i grijeha.
Odlomak današnjeg evanđelja svjedoči nam da Isus izgoni zlo iz čovjekova srca. Neumoran je u tome. No, zlo se teško iskorjenjuje. Spremno je ocrniti i oklevetati te tako diskvalificirati i samoga Sina Božjega. Loše se vijesti puno lakše i brže šire od onih pozitivnih i dobrih. No, što je veća tama, to je važnije upaliti svjetlo, makar da je ono skromno kao što je skromno svjetlo šibice.
Zato, draga braćo i sestre, budimo suradnici Božji, ne proklinjimo mrak, nego palimo svjetlo. Amen!