Predragi!
Ako čitamo dnevni tisak, ako promatramo svijet i ono što se događa u svijetu, lako ćemo moći zaključiti da kula u Siloamu nije posljednja koja je pala, da Pilat nije bio posljednji koji je ubio drugu osobu. Nasilnici i kule stvarnost su ovoga svijeta i naših života. Dolaze na različite načine i u različitim okolnostima. Ponekad je to namjerno, drugi put slučajno. Ponekad je to ljudskih ruku djelo, a drugi put djelo prirode. Nesreće, bolesti, kriminal, razvod, glad, siromaštvo, rat, potresi. Sve su to nasilnici i kule današnjice koja ugnjetava i ubija čovjeka.
Kad god i gdje god nasilnici djeluju i kule padaju postajemo svjesni krhkosti i prolaznosti života. U tim smo trenucima prebrzi u donošenju jednostavnih objašnjenja. Lako ćemo posegnuti za onim odgovorima: „Dobili su što su zaslužili“; „Bio je to Božji plan, njegova volja“; „On je na boljem mjestu“; „Jednoga dana ćemo razumjeti zašto“… i mogli bismo još nabrojati niz takvih objašnjenja koja nas nikako ne zadovoljavaju, a u našem srcu ostavljaju prazninu.
Isus u današnjem evanđelju sluša slična objašnjenja ljudi koja su išla prema tome razmišljanju da su grešniji oni koji su poginuli, kako je riječ o Božjoj kazni za grijeh. Koliko se puta možda znamo naći u sličnoj situaciji kada se nekome nešto loše dogodi da ga optužujemo i govorimo da je sve to zbog nekog grijeha koji vuče za sobom, da ga Bog kažnjava ili da je to zaslužio?
Na ovakva jednostavna i ponekad banalna objašnjenja na odgovore pred tragedijom, Isus odgovara tako da kaže kako to nije Božji način. Čovjekov život sadrži u sebi tragediju i patnju s jedne strane, dok su s druge strane blagostanje i radost. Realnost je da se dobre stvari događaju i dobrim i lošim ljudima. Realnost je da se loše stvari događaju jednako tako i jednima i drugima. Nasilnici i kule ne pokazuju Božju pristranost. To je više nego jasno u Isusovoj izjavi: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“.
Vrlo teške riječi, zar ne? Pretpostavljam da mnogi nisu očekivali ovakav odgovor. Zamislite da jednoga dana dođete župniku u ured i kažete da se vaš sin razvodi, ili da je vašem članu obitelji dijagnosticiran rak; ili da vam je majka umrla; vaš muž ostao bez posla. Siguran sam da nitko od vas ne bi bio sretan kada bi vam župnik rekao: „Ako se ne obratite i vi ćete tako propasti“. Čini mi se kako to ne bi prošlo bez prijave biskupu.
Budimo iskreni, Isusove riječi nisu od velike pomoći. Ne nude utjehu, objašnjenje ili nadu. Ove riječi ne želimo čuti. Mi želimo znati zbog čega nam se nešto događa. Ipak, ponekad je baš to ono što nam je potrebno u takvim situacijama reći. Isusove su riječi proročke, a one su teške istine, istine koje često ne želimo čuti. Isus ima uvid u naš život, on vidi stanje našega života i postavlja dijagnozu nudeći lijek. Proročke riječi nas izazivaju, a ujedno i plaše. Uvijek privlače našu pažnju i pokazuju put u novi život.
Bit će nasilnika i padat će kule u našem životu, ali neka nam to ne bude razlog da okrivljujemo Boga za nesreću koja nas zadesi, već da nam bude poticaj da nas dovede obraćenju i da svoj život okrenemo za 180º. Odnosno, da svoj život okrenemo od grijeha i usmjerimo svoje korake prema Bogu. Da bismo to mogli potrebno je ispitati smokvu našega života. Gdje u životu donosimo plodove, a gdje to ne donosimo? Gdje trebamo provoditi vrijeme, brigu i energiju njegujući život i odnose? Koji su nam prioriteti i treba li ih promijeniti? Tko usmjerava naš život? Rastemo li ili „iscrpljujemo“ tlo u koje smo posađeni?
Čujemo hitnost Isusove poruke ne zbog toga što je Bog osvetoljubiv, već zato što je život kratak, dragocjen i svet. Isus želi da živimo ispunjen život. To je ono zbog čega je Isus zabrinut jer vidi da mnogi umiru, ali ne žive istinskim životom. Mnogi godinama žive misleći da se ne mogu promijeniti, da je za njih kasno. Upravo poruka današnjeg evanđelja daje nadu da nikada nije kasno. I danas dolazi Isus okopavajući tvoj život i govori Ocu: „Dopusti mi da ga još ove godine okopam, pognojim i dadnem mu svoju brigu i skrb“. Ovdje se ne radi o vremenu nego o oprostu, milosti, ljubavi i drugoj šansi. Nije li to dovoljno da vidiš samog Isusa koji se založio za tvoj život kako bi ga posvetio i obnovio. On je svoj korak učinio, a ti?
vlč. Mario Žigman