Predragi!
Ponekad kada upitam ljude što ima novoga kod vas, odgovore, pa ništa. Svaki dan je isti. Svaki dan radim, dođem kući, jedem, odmorim. Oni koji imaju djecu kažu da budu malo s njima, sa supružnikom, navečer se malo pogleda TV, spavanje i idući dan opet tako. Možda bi se netko prepoznao u ovome i rekao: „pa, ovakav je i moj život“.
Ne samo da je to možda tvoj život, ovo je život i prvih učenika čemu nam svjedoče Šimun, Andrija, Jakov i Ivan. Oni su ribari. Dan za danom bila je to ista stvar, ista mreža, isti brod. Dan za danom bio je to vjetar, voda, riba, bolni mišići, umorna tijela. Vjerojatno su odrastajući gledali oca i djeda kako pecaju i u njima vidjeli svoj život, bacanje mreže i izvlačenje. Ako ne bacate mrežu, onda sjedite u čamcu i krpate ju što su radili Jakov i Ivan.
Mi možda ne živimo od ribolova, ali znamo taj osjećaj. Znamo taj osjećaj gdje nam se dani čine istima, gdje jedan liči na drugi. I mi, poput ovih prvih učenika, zabacujemo mreže i krpamo. Slika bacanja mreže slika je našeg posla. Svi vi radite da biste osigurali sredstva za život, da biste podigli svoju djecu, školovali ih, da biste platili režijske troškove, održavali imovinu i sl. Nakon mjesec dana dobivate plaću za svoj rad i što onda činite? Onda, jer je plaća gotovo nikakva, krpate. Koliki krpaju kraj s krajem? Koliki gledaju koje račune moraju platiti ovaj mjesec, a koje mogu odgoditi? I tako iz mjeseca u mjesec. Ovo pokazuje da je život rutina, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Živimo na autopilotu i onda često ne očekujemo da će se nešto dogoditi. Ni učenici nisu očekivali da će se susresti s Isusom. Nisu ga ni tražili, no Isus je onaj koji prolazi uz Galilejsko more. On zastaje i vidi ih. Ali ne samo da ih vidi, nego s njima razgovara i govori im: „Hajdete za mnom“. Isus i danas dolazi do tebe u tvojoj rutini, u tvojoj životnoj sredini i upućuje ti ovaj poziv.
Pitam se što to znači za tvoj i moj život? Oni su ostavili svoje mreže, čamac i oca i pošli za Isusom. Slijediti nekoga nije samo otići, već i ostaviti. To je najteži dio za većinu nas. Prilično smo dobri u gomilanju i držanju, ali nismo toliko dobri kada trebamo nešto pustiti. Međutim, često će duhovni rast od nas tražiti neku vrstu otpuštanja.
Nećemo stići na novo mjesto ako nismo spremni otići s mjesta na kojem se trenutno nalazimo. Ako želimo iz ove crkve otići kući moramo ostaviti to mjesto gdje se sada nalazimo. Nikada ne možemo primiti u ruke nešto novo ako nismo spremni pustiti ono što već držimo u rukama. To nam pokazuju učenici, oni ostavljaju mreže, čamac i oca Zebedeja.
Dok razmišljam o tome što oni ostavljaju zapravo vidim da mreže, čamac i otac Zebedej predstavljaju sliku našega života.
Što su mreže u tvome životu? Mreže našega života mogu biti one stvari ili odnosi koji nas zarobljuju i zapetljavaju. Koji su obrasci ili navike koje vas opterećuju? Koje su to mreže koje trebate napustiti? Koji su to grijesi koje trebam ostaviti jer Isus na početku govori: „Obratite se i vjerujte evanđelju“.
Koji su to mali čamci koji sadrže vaš život i čine ga malim? Čamac može označavati one situacije našega života koje neprestano želimo kontrolirati. Kada se nalazimo u čamcu želimo imati kontrolu nad njim. Ali ako odemo na more vidimo da ga ipak ne možemo uvijek kontrolirati. Ponekad se dignu valovi gdje izgubimo kontrolu. Ponekad će se dogoditi da se čamac prevrne. Slika je to našega života. Nekada se dogodi da nas poteškoće svladaju, da nas prevrnu te vidimo kako ne možemo upravljati nad svime, ne možemo imati kontrolu nad svim situacijama. Ponekad ćemo susresti ljude koje nazivamo kontrol frikovima. Nitko ne voli takve ljude i zato nas Bog poziva da ostavimo tu lađu gdje sve želimo kontrolirati. Nadalje, koji nas strahovi sprječavaju da iziđemo iz čamca, iz svoje komfor zone?
Otac Zebedej može označavati one koji određuju naš identitet. Od koga stalno čekate i tražite odobravanje? Čija se očekivanja trudite ispunjavati i to vas opterećuje jer ne uspijevate? Otac Zebedej može biti slika i onih na koje smo se vezali i ne možemo ih pustiti.
Učenici nam pokazuju i izazivaju da učinimo ono što su oni učinili: da ostavimo svoje navike u koje se zapetljamo, koje nas možda razdiru, da ostavimo svoj čamac u kojemu želimo imati potpunu kontrolu, da iziđemo iz komfor zone te da ne živimo pod teretom ispunjavanja nekih očekivanja i navezanosti.
Isus ne traži od nas da napustimo obitelj, posao, okruženje, već on želi da u svojoj svakodnevici, da u svojoj obitelji, na poslu i gdje god se nalazimo donosimo više Boga. To znači danas slijediti Isusa. Ljubiti onoga pored sebe i tu ljubav širiti dalje.
vlč. Mario Žigman