U utorak 19.3.2019. vlč. Ante Lučić, župni vikar donjogradske župe Preslavnog Imena Marijina predvodio je II. korizmeni seminar za studente u župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku koji je tematski bio usmjeren na „Sakrament uskrsnuća – ispovijed“.
Uvodeći u temu, vlč. Lučić je nakon čitanja ulomka o prvom čovjekovom grijehu iz Post 2,7 – 3,10 tumačio shvaćanje grijeha koji nigdje nije tako ozbiljno prikazan kao u tom tekstu. Čovjek, koji je bio toliko blagoslovljen u raju, ipak želi stablo spoznaje dobra i zla. U biblijskom smislu spoznati znači ujedniti, sjediniti se s predmetom spoznaje, ne samo intelektualno, nego i činiti jedno i s dobrim i sa zlim. Time čovjek postaje razdijeljen u sebi i lišen slobode, a Bog želi da čovjek ostane slobodan.
Sotona je pak htio biti Bog, on je zlo u sebi samome i najviše se udaljio od Boga. Inteligentniji je od nas i njegov cilj je isti, varka da pomislimo da smo mi bogovi. Prije grijeha sve je razumno, dobro, lijepo i moderno, ali tek nam se poslije učinjenog grijeha otvaraju oči, a tada je već kasno. Jedan grijeh navlači drugi, kao vrtlog koji polagano raste, lagan na početku, a dalje sve brži i dublji. Svakim takvim stanjem opterećenosti grijehom u čovjeku nestaje dobrote, plemenitosti, topline i ljubavi.
Što grijeh jest, a što nije prosuđuje svatko u svojoj savjesti. U toj dubini čovjek otrkiva zakon kojeg on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas savjesti koji jasno odzvanja u intimnosti našeg srca poziva ga da ljubi, a izbjegava zlo. Savjest je osobno dana svakom pojedincu, i vjerniku i nevjerniku. Zdrav i zreo čovjek osjeti razliku u svojoj savjesti u onome što on jest i onome što bi trebao i mogao biti. Svatko je od nas opet podložan grijehu, iz kojeg nas vadi samo onaj jači od čovjeka i grijeha.Bog ne ostavlja čovjeka samog i daje mu lijek za njegovu dušu, svetu ispovijed. Potrebno je stati pred Gospodina sa svojom istinom bez šminkanja i prikrivanja. Upitan sjeća li se grijeha ljudi koje ispovijeda vlč. Lučić pojašnjava da grijeh nije tako impresivan da bi ga pamtio, više je nalik na smeće pa se slobodno želi nazivati smetlarom. Kad se navikneš iznositi smeće to prestane biti nešto pamtljivo. Doživljavajući ispovijed s obe strane ističe da je i svećenicima poznat osjećaj muke i teškoće grijeha pri pristupanju ispovijedi, ali i milost koju zadobivaju kao svjedoci pomirenja čovjeka i Boga.
„U ispovijedi se događa duhovno uskrsnuće svakoga vjernika i svatko zaslužuje taj novi početak koliko god teške grijehe učinio. Isusova poruka je jasna, on nas oslobađa i nikad se ne umara opraštati. Naš je život neprestano ponovno ustajanje iznova i nastavljanje puta. Budemo li ostajali na podu bit će nam sve teže, a i nismo stvoreni da bi bili na podu. A kad padamo, uvijek je ljepše pasti na koljena.“ zaključio je vlč. Lučić.
Susret je završen klanjanjem pred križem uz prigodnu meditaciju.
Anamarija Buzgo