Da mi je skriti se u sjenu tvojih krila, Gospodine, Bože moj. Odvajanje se od stada dogodilo tako neobično lagano – i sada sam u pustinji, duboki je mrak, temperatura ispod nule. Drhtim Gospodine, ja – stota ovca. Znam da si krenuo u potragu za mnom i prije nego se bijeg dogodio, no i dalje mi se čini kako sve to dugo traje. Moja duša žeđa za Tobom. Ne mogu se dosjetiti što me to odvojilo od stada, jer mi se ne čini kako je samo prijestup uzrok, Isuse. Što mi je promaknulo? Zašto se smrzavam toliko daleko od Tebe, a znam da me želiš i ljubiš? Pruži mi ruku, Isuse. Ne želim se skrivati, dizati zidove i dopustiti malodušju da me zakopa u pijesak. Ne želim ti govoriti „ne“, ne želim prekrivati uši i zatvarati oči, ne želim se bojati davati sve – ni Tebi ni bližnjima, jer sve je malo što nije sve (sv. Franjo Asiški). Ti si dao sve. Ja ni ne znam što je to moje sve, Isuse. Pruži mi ruku, jer me straši tvoja ljubav, a bijeg od Tebe guši me, vjetrovi tuku sa svih strana, razdvojeno more podrugljivo se stalo urušavati… Ako dam sve što imam, sve što volim, sve što želim, sve čemu se nadam i sve što jesam – znam da je premalo. Znam da želiš moje srce – svaki njegov otkucaj, znam da ga želiš prokrviti svojim Svetim Imenom, svojom ljubavlju ispuniti me radošću spasenja. To je progonstvo u kojemu se gubim, koje me sve više zatvara i umara – gubitak radosti spasenja. Izgorjet ću od čežnje i žeđi, pruži mi ruku da se vratim Tvom krilu gdje mi „Aleluja“ neće zamirati s usana, gdje ću te obožavati. Pruži mi ruku, Gospodine, kao Petru koji se, posumnjavši, stao utapati. Pronađi me. Vrati me. Obnovi u meni snagu krsnoga saveza, da nestane svaki strah od smrti i „dosadne vječnosti“. Ti si moj – Bog. Ti si Sve u svemu. U tebi dišem, mičem se i jesam (usp. Dj 17,28) i ništa me ne može odvojiti od Tvoje ljubavi…
Da mi je skriti se u sjenu tvojih krila, Gospodine, Bože moj.
Kristina Kasumović|duhos.com