Od davnina, ljudi istražuju svijet oko sebe, plove oceanima, obilaze kontinente ne bi li otkrili nešto novo, vrijedno divljenja i hvalospjeva od strane drugih ljudi. Sjetimo se samo slavnoga Kolumba i mnogih drugih otkrića 15. i 16. stoljeća koji su obilježili našu povijest. Čovjekov se pogled na svijet u tom smislu niti danas nije promijenio…danas nije bitno hoćete li biti slavni i poznati ukoliko ste izumili parni stroj, otkrili tzv. Novi svijet, već je bitno jeste li pronašli novo naftno izvorište, izumili novo ratno oružje ili ste pak otkrili dosada neistražene dijelove Afrike…
Danas, u 21. stoljeću, ljudi zaboravljaju jedni na druge, nemaju vremena jedni za druge, sve više do izražaja dolazi riječ “moderno doba”, taj sinonim moćne tehnologije i novoga načina života kada prave ljudske vrijednosti, nažalost, padaju u zaborav…
Tko je čovjek? Po definiciji to je društveno biće koje je u usporedbi s ostalim bićima na Zemlji postiglo najviši razvojni stupanj, sposoban da radi, gradi i mijenja svijet oko sebe. On je spoj fizičkog i psihičkog. Čovjek se od prapovijesti bori za svoj opstanak. No, danas je ta borba među drugima postala sinonimom gaženja drugih ljudi.
Mi smo ljudi čudna bića…samo težimo nečemu, ali čemu?! Je li ovozemaljsko i materijalno uistinu jedino čime u potpunosti želimo ispuniti naša srca? Ta želja za moći, dokazivanjem pred drugima., često nas navodi na pogrješan put. Čovjek čini dobra djela, pomaže drugima i cijeni sebe zbog toga, počinje vjerovati kako je on dobra osoba, kako to sve radi iz ljubavi prema drugima, da on nipošto nije na prvome mjestu, te se smatra sretnim pritom lažno vjerujući kako živi po Božjemu nauku. No, ukoliko čovjek zaista pogleda duboko u svoje srce, ta njegova dobra djela često su rezultat čovjekove potrebe za vlastitim ispunjenjem, tj.srećom i zadovoljstvom zbog sebe, a ne zbog sreće drugih ljudi. I čovjek postaje nezadovoljan, nezahvalan ukoliko ta djela nisu pohvaljena ili se o njima javno ne govori!
Gubi se ona iskrena, ali zaista iskrena dobrota u našim srcima. Svakim lažnim djelom ona iščezava… I što nam vrijedi hiniti dobrotu, kada naše oči za koje se često kaže da su ogledalo duše, govore drugo…a s vremenom i naši postupci…Jer, ISKRENOST se ne može falsificirati poput dokumenta i ne može se sakriti, bar ne dovoljno dugo..I što onda? Što kada smo samo korak do potpunog samouništenja, ali i uništenja drugih, nama često dragih osoba, a da toga nismo ni svjesni…?
Čovjekovo srce biva obavijeno velom tame, hladnoća i mrak ga guše. Ono postaje poput biljke koja ne cvjeta, ne buja ukoliko nema dovoljno sunčevog svjetla i topline. Biljka vene…uskoro je na pola puta da se potpuno osuši. Ako ju zalijemo dok još nije kasno, možda ipak neće potpuno uvenuti, možda ipak ima nade da procvjeta. A čovjekovo srce…? Zašto čekati da i ono počne venuti, zašto pustiti da ljubav iščezne iz njega? Pa ga onda obasipati nadom, toplinom, istinom kako ne bi potpuno propalo, a čovjek ostao prazan i sam…
Ključna je riječ SAMOSPOZNAJA! Iako naizgled jednostavno, u tom spoznavanju samoga sebe čovjek nailazi na prepreke. A najveća je ta želja nas samih da sami sebe u svemu tome zavaravamo i vjerujemo u to. Taština, pohlepa, oholost, sebičnost, samouvjerenost, ta lažna sreća u nama zbog tzv.dobrih djela, postaju toliko jake da iako bismo htjeli biti iskreni prema sebi, to nije moguće. ..A SAVJEST? Imamo li mi ljudi savjest koja nam govori što je dobro, a što loše? Vjerojatno imamo. Mnogi često znaju reći kako nisu učinili ništa loše budući da nikoga nisu ubili, udarili, nešto ukrali ili slično te je njihova savjest mirna. Ali kako?! Ukoliko je naše srce ispunjeno tamom, a životnim putem koračamo zavaravajući sebe, ima li tu savjesti? Zašto neprestano ispravljati tuđe pogrješke i mane kada ih i sami imamo dovoljno? Zašto neprestano tražiti glupe izgovore poput: nemam vremena za tebe?
Ukoliko naša vlastita samospoznaja ne bude pravovaljana i pravovremena, odjednom, a da toga nećemo ni biti svjesni, naći ćemo se na čudnom životnome putu… I više nikada nećemo našem srcu pružiti prilika da ponovno osjeti toplinu i dobrotu..
Zašto je tako teško biti iskren prema samome sebi i priznati…priznati svoje mane, priznati kakvi uistinu jesmo jer Bog nas voli onakve kakvima nas je On stvorio, a ne onakve kakvi bismo mi željeli biti u očima drugih… Nije li lakše biti iskren prema sebi, konačno, početi živjeti u pravom smislu riječi i pružiti sebi priliku za istinskom srećom? Jer ovozemaljsko je prolazno… Pitam Vas, zašto čekati…?
Jasna Š.