Unutarnje rasulo. Ona vrsta u kojoj smo se gubili, tražili, osjećali samima i neutješnima. U takvim trenucima znam se uhvatiti u tolikoj tuzi i boli da ona ponekad prijeđe u unutarnju fizičku bol koju je teško bilo kome objasniti, a najteže sebi. Tada sam sama, jadna, odbačena od svijeta, odbačena od sebe.
Uzrok tome obično je nesnalaženje u novonastalim situacijama koje Bog posloži i, iako osjetim da radim i djelujem po Njegovom planu, osjećam se prazno. Pomislim tada kako me opet „baca u vatru“ i kako ovaj put moram biti jaka i snažna jer da ne mogu, ne bi mi dao što mi daje. I vjerujem da uspijevam, na van sam odlično, iznutra također, prihvaćam sve jer dobivam ono što sam molila. Možda ne u obliku u kojem sam tražila, ali vjerujem da je sve u Njegovim rukama. I onda, pred sam kraj, pred izvršenje volje Očeve, toliki napadi, prisilne misli, tuga, nepovjerenje, malovjernost… Do te mjere da poželim odustati od svega i vratiti se u brlog rutine, jednoličnosti, udobnosti i ustaljenosti.
I tada dolazi Ona, najveća od svih. Tako tiha i neprimjetna, toliko topla i obećavajuća, neopisivo poticajna i snažna. Pojavi se u “bezrazložnom“ pozivu, zagrljaju prijatelja, skrivenoj suzi, jednostavnom sms-u, osmjesima „osoblja“, mirisu novorođenčeta, petogodišnjoj „frizerki“ , pregorenim ujakovim palačinkama, bakinim pitanjima i savjetima. Vidiš ju i dalje u tatinim izlizanim forama koje su svejedno smiješne, maminoj „dijetnoj“ večeri od tri grabljenja, bratovim nikad viđenim odlascima na duhovne obnove i „poznavanjem“ sadržaja istih, prepucavanju oko kockice čokolade, prevelikog jorgana, naloženoj vatri u kaminu.
Prepoznaš ju u svemu. I samo gledaš i diviš se. Njezino ime je Ljubav i skrivena je u Njemu koji ju objavljuje preko svojih vojnika koji nisu ni svjesni da je poprimila njihov lik, njihove geste i njihova djela. Tada shvatiš da je zato tako predivna: jer ju ne vidiš sve dok je ne poželiš osjetiti.
Marija K.