Čudno je kako smo svi dospjeli gdje jesmo, među ljude s kojima se družimo; ali još je čudnije kako mislimo da znamo sve o svima i onda na osnovu toga donosimo zaključke. Što je s istinom? Ma tko te pita za istinu kad je bitna senzacija!
Bitno je prvi u društvu iznijeti neku novu informaciju, prenijeti nešto što se do tad nije čulo; ponekad čak nije ni bitno hoćeš li nekoga povrijediti ili ne, jer jednostavno ne razmišljaš o tome; spreman si poniziti, istračati, čak oklevetati, a da toga možda nisi ni svjestan – i sve to zbog vlastitog ugleda. Ponižavajući druge, uzvisuješ sebe jer si mišljenja da si bolji od drugih, makar to i ne htio priznati. Ističući mane drugih, u prvi plan dolaze i tvoje nesavršenosti, jer pokazuješ koliko si slab, smanjenog samopouzdanja i koliko si bijedan tražeći potvrdu drugih za ispravnosti svojih djela.
Budući da je ovakvo ponašanje uzelo previše maha, kako u narodu, tako i u „duhovnom“ okruženju, više ne doživljavamo one male i ponizne ljude koji svoja dobročinstva i djela milosrđa ne stavljaju u prvi plan – već ih drže u skrovitosti i daleko od ušiju i očiju onih koji bi i od toga napravili nepotrebnu senzaciju. Oni to ne rade iz lažne poniznosti moleći Boga da ih se nekako „otkrije“ i prikaže važnima, nego odišu i zrače nekom posebnom (meni neshvatljivom) skromnošću koja nikada ne traži svoje i ne očekuje priznanje.
S vremena na vrijeme, sasvim spontano, u trenutku u kojem se najmanje nadaš, čuješ za nekog takvog, nekog tko se odrekao sebe u korist drugog, tko je sebe podložio potrebama bližnjih, a da o tome nikome nije rekao ni riječi, niti se ičime drugim isticao… a taj netko je cijelo vrijeme tu, pored tebe, a ti misliš da je on jedan od mnogih koji je u potrazi za smislom. Do tebe ne dopire da ga je on odavno pronašao, da ga živi, i to punim plućima, do kraja! Tada se zapitaš: „Bože, kako sam tako slijep? Kako ne primjećujem u kakvim povlasticama živim? Kako to da Ti ne zahvaljujem bez prestanka? Kako sam tako sebičan i samo mislim na sebe? Kako ne mogu shvatiti da je istinska bit mene i mog postojanja potpuno se predati drugome na raspolaganje?“
Momentalno ti se samo javi: „Poslao sam ti brata da u njemu pronađeš odgovore na sva svoja pitanja!“
Zato hvala ti, brate, jer si ti bio moj odgovor!
Marija K.|duhos.com