Prolazeći brojnim cestama uz morsku obalu, često možemo vidjeti aute parkirane ni usred čega i ljude nedaleko od njega kako nepomično stoje zagledani u horizont, u zalazak sunca, prostranstvo plavetnila i crvenila i toliko drugih boja i nijansi. Uz takve je prizore teško povezati malena svakodnevna ljudska stremljenja. Usredotočenost na taj prizor stremljenje je Bogu. Ti ljudi ne moraju biti vjernici, ali to Boga ne ograničava, ne ograničava njegovu ljubav prema njima. Duša svejedno stremi prema Nebu, i kada čovjek doživi taj Kontakt, teško je trepnuti, pomaknuti se, vratiti se niskim stremljenjima života – ikada više! Čovjek želi ostati na mjestu Susreta vječno, jer je srce ispunjeno tolikim mirom, tolikom radošću da se čini lakšim odmah umrijeti nego otići s toga mjesta. Ali snaga se skupi, ljudi se vrate u auto ne razgovarajući o milini koju su vidjeli jer su svjesni kako ne postoje riječi kojima se može opisati osjećaj pripadanja koji su osjetili gledajući kako sunce propada u ponor mora i otoka u daljini. „Bilo je prekrasno!“ – kaže čovjekov ograničeni jezik, a duša plače od nedostojnosti tih riječi. To je radost kojom Bog ispunjava duše svakog čovjeka! Posve anonimno i nametljivo. Bez posjetnice.
Kristina Kasumović|duhos.com