U potrebi smo. Molimo Boga da nas izliječi, podari supruga/gu, posao, riješi financijske probleme, donese mir u obitelji i učvrsti vjeru. Obraćamo se Bogu, to je znak naše vjere i spremnosti da želimo s njim surađivati. Otac je naš presretan zbog toga što mu djeca trče nazad u zagrljaj. Nemojmo se otimati i žuriti, zadržimo se tu. Dopustimo da nas Otac zaštitnički zaogrne toplinom i ljubavlju. Otac nas u svom zagrljaju poziva na strpljenje. Strpljenje je dragocjeno, jer je to vrijeme kušnje i našeg preobraćenja. Iskrenim predanjem tada rušimo sve nevidljive prepreke koje bi nas sigurno zaustavile u ostvarenju savršenog plana, pripremljenog za svakoga vjernika pojedinačno.
Prvo čitanje iz Poslanice svetoga Jakova kaže: „Smatrajte savršenom radošću, kada podnosite razne kušnje.“ Jer jedino iskustvom kušnje rastemo u vjeri i odani smo Božjoj vjeri, jer mu s povjerenjem predajemo i prihvaćamo sve što je On naumio za nas.
Nekada ne razumijemo zašto nam Gospodin ne ispuni sitnicu koju želimo, jer njemu nije problem, On ionako sve posjeduje. Zapitajmo se; koliko smo mi puta obećali Isusu molitve, žrtve, dobra djela i ljubavi prema bližnjima, a da to nismo ispunili? Iako je uskraćen za našu vjeru, On ne odustaje od nas, On je i dalje strpljiv.
Postajemo mlaki, ravnodušni i bezvoljni. Žuri nam se, želimo sve odmah, sav teret i odgovornost prebacujemo na Božju providnost. Koliko bdijemo u molitvi? Jesu li naša srca čista i otvorena za nježni glas, u moru žamora, koji želi prodrijeti do nas? Sjetimo se koliko je često Isus odlazio na brdo da bi zahvalio Ocu i slušao njegov glas.
Bog je naš Gospodar vjekova, pozna našu prošlost, sadašnjost i budućnost. On zna koliko je za nas važno trenutno stanje suše plodova. Ali zapravo se svaki put događaju predivne promjene u nama tijekom molitve. Kada bismo mogli duhovno vidjeti, spazili bismo kako nas Bog pozorno sluša, tješi i da postavlja temelje kućice naših planova. Pozorno i bez greške zida ciglu po ciglu, svojom providnošću postavlja krov neposredno prije zime kako ga ni najjača hladnoća i vjetar ne bi otpuhali.
Često svojim nestrpljivim molitvama molimo Boga da nam dopusti da se uselimo u kućicu bez krova i potpornih zidova. Njegova je ljubav prema svojoj djeci prevelika da bi nas pustio u nesigurnu kućicu za stanovanje. Jer zna da je onda sav trud uzaludan i da nam prijeti opasnost. Gospodin želi ojačati naš jarbol i pripremiti jedra za nalete vjetra. Sjetimo se koliko puta nam se dogodila situacija da su se događaji nevjerojatno vremenski poklopili u našu korist, kao da je netko vukao konce i upravljao. To čini naš Gospodin kada mu predamo svoj život. Nemojmo sumnjati u Božju providnost. Otvorimo svoja srca u molitvi i pogledajmo da je Isus dao svoj život i sve svoje godine za nas. Otkupljenje koje je plaćeno u muci i patnji. Što može stati između takve dragocjene ljubavi i ponuđene punine života?! Bog je sama ljubav i milosrđe, zar bi nam On nešto uskratio i uživao gledajući kako patimo?!
Nemojmo odustajati od molitve putem koje razgovaramo s Ocem. Koliko god bilo teško i obeshrabrujuće, predajmo svoje životne potrebe u Gospodinove ruke s bezuvjetnim povjerenjem. Tada se Otac još više trudi i nježno nam šapće: „Dođi i bdij sa mnom. Vjeruj mi.“
Ivan B.