U duhu promatram svoga Isusa kako me mirno gleda, dok ga osuđuju na smrt. Ne, on ne čuje tu presudu, samo me svojim pogledom održava na nogama, jer potrebno je proći još toliko… Ne mogu sada pokleknuti pod težinom kajanja, a kamoli zaustaviti svoju Ljubav da za mene ode na križ – ne mogu ga zaustaviti jer je moj naum da ga zaustavim „ljudski naum“ (usp. Mt 16, 23), ljudski naum koji bi onemogućio Spasenje, onemogućio konačnu Isusovu pobjedu nad smrću. Ali, koliko je to teško… Teško je suočiti se s vlastitom ranjenom naravi, koja sve čini samo da spustim pogled s Njegove Muke. Čitava drhtim, dok je u isto vrijeme Njegov pogled toliko pomiren s onim što će se dogoditi. „Ali, što će mi se dogoditi?“ pita me zaštitnički stav njegova tijela… Zove me u zagrljaj, pa se polako probijam kroz masu agresivnih tijela i nervoznih uzvika koji požuruju spektakl muke. Zaustavim se samo korak od Njega i promatram širom otvorene dlanove njegovih ruku. „Isuse, boljet će,“ kažem. On ne spušta ruke. „Isuse, ne razumijem,“ uporna sam. Ozbiljno mi uzvraća pogled, no i dalje ne spušta ruke. „Isuse, ja ovo ne mogu,“ u očima mi se nakupljaju suze. Posežem za jednim od njegovih dlanova, istom mu i dalje uzvraćajući pogled – ljubim mjesto kroz koje će malo kasnije proći hladno, oštro, prljavo željezo… Ne stižem do mjesta drugih budućih rana, jer ova nepodnošljivo razdire moje srce. „Što će mi se dogoditi?“ Isus me ponovo pita. „Ma, umrijet ćeš Isuse!“ odgovaraju moje suze, dok bezglasno naslanjam svoje čelo na njegovo srce. Kako je moguće da ono i dalje tako ravnomjerno kuca? Isusove se ruke polako ovijaju oko mojih ramena. Kako je moguće da sam u ovome trenutku ja ta koja je tješena? „Kako misliš – umrijet ću?“ tiho me pita, dok cijeli svijet stoji za nas… „Za nebo si stvorena. Ja odlazim tamo gdje se više nećeš morati boriti na smrt sa svojom ranjenom naravi. Odlazim tamo kako bi se ti mogla vratiti svome domu. A što je drugo dom nego sloboda od okova djelomičnosti, mjesto gdje više nema: boli me, ne razumijem, ne mogu. To je mjesto gdje je sve jasno i sve dovoljno, a čemu se vježbaš ovdje na zemlji. U vjeri se pouzdaješ u mene, iako ti ništa nije jasno, i s vjerom prihvaćaš svaki trenutak, svaki događaj u svome životu kao dar, iako uvijek težiš prema višemu, tražiš više. Pretrpjet ću ovu muku za tebe, kao što ćeš ti svojom mukom dopuniti ono što mojoj nedostaje (usp. Kol 1, 24) – za mene. Učinio sam te svojom prijateljicom kako bih se preko tebe mogao proslavljati, kako bih preko tebe mogao doprijeti do različitih mrakova, do suza koje se prolijevaju u tvojoj blizini, do sumnji u koje se ljudi oko tebe zavijaju… Zato zahvali svaki put kad negdje zaboli, kada ti se duša preokrene u muci i moli za oslobođenje, zahvali, jer tada si ovdje sa mnom. Tada si više nego ikad na početku moga križnoga puta i tješiš me ovako privita u moj zagrljaj. Svijet ozdravlja u snazi našeg zagrljaja.“ Sve mi to govori blizina njegova Tijela. Odjednom osjećam kako i moje srce ravnomjerno kuca, disanje mi se usporilo, tijelo napunilo snagom, a duh počeo radosno širiti svoje djelovanje preko granica moga bića. Stopio se s Isusom kao s izvorom energije. Trenutak kasnije, Isusa odguruju od mene te mu na leđa bacaju teško drvo križa. Mene samu preplavila je masa onih istih agresivnih tijela, pa više uopće nisam mogla do Isusa. Nije bilo važno. Isus je ostao sa mnom. Mi smo zajedno otišli u drugom smjeru – veliki se događaj spremao za tri dana.
Kristina Kasumović|duhos.com