Život je umjetnička disciplina. Gospodin je svaku dušu oblikovao procesom sličnim puhanju stakla, pri čemu je svaka duša drukčijega koda. Ipak, u svakome je kodu nešto identično, nešto što svaka rođena duša dobije na raspolaganje – radi se o talentu življenja.Dvije osobe na potpuno različit način mogu hodati po suhome lišću, različito mogu razmišljati o okusu sladoleda pred bogatim izborom… Jedna osoba može u uzbuđenju trepnuti šezdeset puta u minuti, dok će druga u istoj situaciji trepnuti jedva petnaest. Jednoj će osobi trebati mnogo da pročita jednu stranicu teksta, dok će druga za to vrijeme pročitati deset stranica. Primjećujemo da ne vole svi ljudi životinje, da ne vole svi ljudi prirodu, intelektualni rad, umjetnost, šetnje, čokoladu, kišu, miris vlage u zraku… Ali svi ljudi vole… nešto. Svi ljudi svaki dan iz ljubavi nešto stvore: neku poruku prijatelju, savjet, pripreme hranu svome kućnom ljubimcu, stvore slobodno vrijeme koje nemaju kako bi zagrlili osobu koju vole, stvore novu mentalnu ćeliju učenjem koje ih u kontinuiranom procesu osposobljava za budući poziv, zvanje, stalež… Roditelji svojim radom stvaraju sredstva za odgoj i prehranjivanje djece, za njihovo obrazovanje, stvaraju nešto sa strane – za čime im duh već vapi. Mala djeca… teško se odvajaju od male lokve u kojoj skaču u svojim čizmicama, dok bake cupkaju oko njih smrzavajući se na kiši. Stvaraju se prijateljstva. Stvaraju se različiti umjetnički ostvaraji koji proslavljaju život – ili im je to barem cilj. Pjesme, romani, slike, porteti, skice na rubovima salvete, strelovite molitve, duge adoracije pred Presvetim, predanja ovoj ili onoj osobi, izvršavanje obveza koje katkad znaju biti preteške… Oblaci stvaraju, plodna zemlja stvara, srce stvara, čovjek stvara… jer Gospod stvara. Život kakvim ga danas poznajemo, ne bi bio toliko drukčiji od života kakvog su vodili ljudi još u prošlome stoljeću – a kamoli stotinama i tisućama godina prije, da nije procesa stvaranja. Duh Gospodnji neumorno prebiva nad našim dušama, prstima i usnama, kao nekoć nad vodama – netom prije velikoga Stvaranja. Samo je naše življenje – stvaranje. I zato poznati hrvatski pjesnik upozorava: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Naravno da kao kršćani trebamo težiti malenosti… no ta malenost nije lijenost, nezainteresiranost, ravnodušnost i stihijsko pristupanje svome životnom pozivu. Pjesnik tu ne poziva na oholost, na to da budemo veći od drugih ili da nastojimo oko toga da izađemo iz anonimnosti i proslavimo se nekim svojim djelom. Ne, pjesnik na otvoren način upozorava na važnost prašine od koje smo načinjeni, od koje je satkana naša duša… Poziva nas da iskoristimo svako zrnce te prašine „zvijezda“ u koju ćemo se vratiti. Ne poziva li nas na to i sam Gospodin? Riječima istoga pjesnika: „Kakav je morao biti osjećaj umjetnika koji je prvi doživio čas spoznaje da je stvorio Nešto, stvar u kojoj je za vječno ostavio sebe i kroz koju je, poslije svršenosti, protekao jedan viši, vječni život. Često kad pomislim na umjetnika i na to čudo kojemu je ime Stvaranje, sjetim se na Gospoda koji je u blatu udahnuo nešto od sebe; dušu.“ U trenutku našega stvaranja, dok nastajasmo u tajnosti, tkani u dubini zemlje (usp. Ps 139, 15), Gospodin nas je pozvao da činimo isto, ali uvijek s njim u suradnji. Jer za taj ćemo talent odgovarati pred njim. Ne treba pri tome težiti samoostvarenju, jer je ono prikladna zamka za oholost, no treba težiti ostvarenju u Bogu koje nema granica. Ako se ostvarimo u Bogu, nikada nećemo hodati maleni ispod zvijezda i sjajit ćemo kao ono što jesmo – Djeca svjetla. Uistinu, život kao takav ne može biti manje nego umjetnička disciplina, jer je nadahnut najvećim Umjetnikom svih vremena.
Kristina Kasumović|duhos.com