Pozvani smo na rast u svetosti. Sredstvo na tom putu je molitva i to ne prigodna molitva, već molitva koja je potrebna u našem životu. Kao što je našem tijelu potrebna voda tako je našoj duši potrebna molitva. Nezaobilazno sredstvo našeg duhovnog rasta.
Postoje u našem životu trenuci hladnoće, zime, boli i razočarenja. I u tim trenucima duboko u sebi osjećamo da takvo stanje ne može vječno trajati. U sebi slutimo da će zasjati sunce i pojaviti se svjetlost koja će rastjerati tamu.
Ponekad se dogodi, nažalost, da čovjek zatvori svoje srce uslijed negativnih iskustava i rana koje nosi u sebi. Čovjek se može vrtjeti (u duhovnom smislu) oko sebe, oko svojih rana.
I Isus je imao rane i te rane govore nam da je moguće da iz naših rana nastanu biseri. On nas baš u tim „teškim“ trenucima želi susresti. On ne želi da zatvorimo svoje srce zbog rana, negativnih iskustava i razočarenja. Samo On može i želi izliječiti naše rane jer i sam zna kako je biti ranjen.
Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.
Naše srce je poput cvijeta koje treba toplinu, Božju milost i ljubav koja nas jedina može promijeniti i darovati našem srcu novi život.
Kao što je za rast biljaka potrebno pripremiti zemlju, posaditi biljku, zalijevati je te okopavati, tako je potrebno i s našim srcem. Treba ga pripremiti. Ne postoji čarobni štapić za otvaranje srce. Postoje samo uvjeti koje čovjek mora ostvariti i biti strpljiv. Ti uvjeti su molitva, Sveta misa, razmatranje Svetog pisma, samoća i tišina, čitanje duhovnog štiva, svjedočanstva….
Znakovi po kojima spoznajemo je li se srce otvorilo Bogu su mir, radost i ljubav.
“Otvorite širom svoje srce pred Bogom; radosno hodajte uvijek u Njegovoj prisutnosti dalje. On nas nježno ljubi, On je potpuno naš. Budimo i mi potpuno Njegovi, ljubimo ga, predajmo mu se.”
Sv. Franjo Saleški
Elena Stranić | duhos.com