Postoji jedno snažno i odjekujuće „zbog“ koje je Isus izgovorio razgovarajući s farizejima, koji su ga, jasno, iskušavali. U toj je prilici bilo riječ o (ne)razrješivosti ženidbe, koju je Mojsije dozvoljavao, dok se Isus vratio na otajstvenu bit ženidbe koja je nerazrješiva. Farizeji Isusa podsjećaju na otpusno pismo, na što Isus odgovara: „Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed“ (Mk 10,5b). U današnjemu je vremenu potrebno promišljati o onomu o čemu se mnogi propovjednici i vjernici laici boje govoriti jer je ljudsko srce okorjelo i u toj okorjelosti hipersvjesno svojih „kršćanskih prava“, te još više svjesno činjenice „Božjega milosrđa“ naspram „osuđujuće naravi vjernika koji se smatraju boljima od drugih (vjernika)“. Na dobronamjernu bratsku opomenu srce će reagirati otporom, često i agresivnim. Rekli bismo onomu koji nas opominje da prvo izvadi brvno iz svoga oka, da pazi kojom mjerom mjeri, jer će se istom mjerom i njemu mjeriti, još ćemo odlučnije uzvratiti opomenom ljubljenja bližnjega kao samoga sebe – jer Bog je milosrdan. U godini posvećenoj Božanskom milosrđu potrebno je nastojati proniknuti dubinu smisla samoga milosrđa, jer ukoliko tek zagrebemo po površini, u opasnosti smo konformirati se u izliku ljubavi. U Knjizi Sirahovoj (5,5-7) čitamo: „Ne uzdaj se toliko u oproštenje da gomilaš grijeh na grijeh. Ne reci: „Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi moje mnoge grijehe!“ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grješnike pada srdžba njegova. Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan…“ Izlika ljubavi usmjerena je dvostruko – prema samomu sebi i prema bližnjemu, a djeluje slično kao i autentična ljubav – onako kako ljubimo sebe, ljubimo i druge, odnosno onako kako dozvoljavamo kompromise sebi, dozvoljavamo ih i drugima. Naravno, u svomu bratskomu djelovanju ne narušavamo činjenicu slobodne volje, no ista nas ne bi trebala sprječavati da živimo i govorimo istinu. Pavao nam o tomu često govori – „A sluga Gospodnji treba da se ne svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi, da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu i ponovo budu trijezni izvan zamke đavla…“ (2 Tim 2,24-26a). Svađu odbijati, ali u svakoj dobronamjernosti i bezazlenosti upućivati na istinu, upućivati na Krista, koji nas nikada, unatoč našim ljudskim interpretacijama o njegovoj strpljivosti, nije tješio lažima, nikada nam pod izlikom ljubavi nije rekao da imamo vremena obratiti se, niti se bojao govoriti istinu iz straha da će to nekoga povrijediti – „Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli“ (Heb 12,6), i „Isprva se, doduše, čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti“ (Heb 12,11). Drugim riječima, potrebno je napustiti površno mišljenje o Božjemu milosrđu kao o nečemu što nam, zbog romantičnoga razumijevanja ljudske slabosti, dozvoljava ustrajanje u grijehu. Ustrajanje u grijehu pod opravdanjem milosrđa obična je elegantna mlakost, a izbjegavanje opominjanja braće i sestara pod istim opravdanjem kukavičluk. To područje razmišljanja i djelovanja vrlo je teško, ali potrebno je iskoračiti iz vlastita konformirana viđenja „ljubavi“ koju nudi svijet, a koju Isus nikada nije romantizirao onako kako je u današnje vrijeme romantizirana. Ne recimo „ljubim te, pa ću te pustiti na miru, premda je očigledno da si zalutao, da govoriš neistinu, da si nasjeo na laži“, jer Isus nas na to nijednim svojim postupkom ili riječju nije ohrabrio. On je rekao da ljubimo jedni druge kako nas je on ljubio i nakon toga otišao na križ. Radikalno nas je pozvao na radikalnost, poslao nas je kao ovce među vukove. Nije nas pozvao na hinjenu uljudnost, strah pred ljudskim obzirima, ali ni na to da si uistinu dozvoljavamo misliti kako smo samim činom opomene bolji od onoga koga opominjemo, ili obrnuto, da ustrajemo u osjećaju ponosa i osvetnički se okrećemo prema onomu koji nas same opominje. Sveta opomena, sveta revnost, sveto zajedništvo u izgrađivanju Tijela Kristova, Crkve. Sluga Božji Fulton J. Sheen rekao je kako ovaj svijet pati od nevolje prosječnosti, a Toma Akvinski kako smo slobodni da budemo izvrsni, a ne slobodni da budemo ravnodušni. Izlika ljubavi nije ništa drugo nego ravnodušnost.
Kristina Kasumović|duhos.com