Ponekad, u radosti, dogodi se nešto što te slomi i spusti do dna. To može biti pomisao na neku osobu, događaj, riječ.
Nešto što je ostavilo trag na tebi.
Nešto što je probolo tvoje srce i natopilo jastuk tvojim suzama.
Nešto što trebaš oprostiti, zaboraviti i krenuti dalje!
Ali, što ti radiš? Ono što i svi mi.
Razmišljaš i pitaš se zašto.
Jer, boli te. Iznosiš svoju bol i to je u redu. Ne možeš sakriti rane koje nosiš u sebi. Iz tvog pogleda, treptaja, sve proizlazi. I tako živiš satima, danima…
Okreneš se i prošle su već godine.
To je uzaludno provedeno vrijeme, pogotovo ako ne možeš više ništa promijeniti. Potrebno je hrabro ukloniti sve što ometa mir i radost, sve što je prepreka na putu prema Gospodinu. Bog te nije stavio tu gdje jesi da bi patila/patio nego da živiš i da on po tebi djeluje!
Vrijeme neće čekati da se oporaviš. Ono će proći pokraj tebe neiskorišteno.
Traži Božju prisutnost u tišini i osluškuj što ti govori.
On poznaje razloge i vjeruj mu.
Obriši suze, ustani jača/jači nego ikad jer Isus ti pruža svoju ruku i možeš učiniti što želiš. Njemu je sve moguće!
I zato, njega se drži!
Pusti sve svjetovno, sve što te uznemiruje.
Udalji se od toga jer to nije od Boga. I koliko god bilo teško, prihvati to i čvrsto donesi odluku da ćeš prihvatiti samo ono što ti je Bog namijenio.
Učini to za svoje dobro! Usreći sebe!
Usreći Tatu!
M.S.