Svi mi težimo za najboljim mjestima, za mjestima u prvom redu kako bi svoj život gledali smješeći se i diveći njegovoj “ljepoti”. Uz to što tražimo prva mjesta, još gledamo da su oko nas, odnosno, da sjednemo pokraj ljudi kojima se divimo, pa čak i onda kad se radi i o osobama koje imaju velike darove Duha Svetoga. No, nemojmo se zavaravati! U čemu je ljepota kad život gledaš iz bliza?
Zar nije ljepše kad ljubiš toliko da zaboraviš da živiš, da imaš život? Onda, čovječe, kada ljubiš, ne možeš ni misliti da živiš, niti se bojiš da češ život izgubiti. Tvoj život postaje vječnost kada ljubiš, kada misliš na život drugoga, i na smrt onoga kome prijeti propast. Pa zar nije ljepše posvetiti svoj život izgubljenim ovcama? Nije li bogatstvo za dušu sjediti kraj bolesnih, bolesnih na duši ili tijelu, sjediti kraj siromašnih i nezaštićenih? O, čovječe, sam Bog je s takvima večerao! Tko si ti da sebe uzdižeš na prva mjesta? A i zaboravljaš da su ovozemaljska najbolja mjesta puna ispraznosti, puna propadljivosti, nesigurnosti, nesreće, zla i grijeha! Želiš li i dalje sjediti ondje? Ne predaj se svojim požudama!
Budi Kristov učenik! Ponizi se, budi malen! Kraj malih, i neznatnih za ovaj svijet, traži svoje mjesto! Jer, što si ti puno veći od siromaha, pa i ne znam da si što više spoznao o Bogu? Zar te ta spoznaja ne tjera na poniznost jer i po ovome vidiš koliko je Bog nedokučiv, i još ti je tako daleko?
Ako želiš sjediti kraj Krista, sjedni kraj siromaha, kraj grešnika! Pij za grešnikom iz iste čaše! Tu istu čašu pio je Krist izjednačen, po Križu, s razbojnikom! Neka tvoje djelo otkrije tvoju spoznaju, tvoju mudrost!
Izvor: Trenutak Utjehe