OSIJEK – Povodom 500. obljetnice protestantske Reformacije, studentska udruga DUHOS u Osijeku organizirala je 9. studenog tribinu na temu „Protestantska duhovnost“. Večernje je okupljanje studenata, profesora, teologa i građana u Auli Media Poljoprivrednog fakulteta započelo pjesmom Duhos benda uz pratnju gitare Mate Iličića, a susret je otvoren zajedničkom molitvom koju je predvodio dr. sc. pater Arkadiusz Krasicki (CSSp), kapelan osječkog sveučilišta.
“Ovaj je susret posvećen obilježavanju 500. godišnjici Reformacije i jedinstvu kakvo želi Isus. Papa Franjo posjetio je švedski grad Lund u kojem se susreo s predstavnicima Luteranskog svjetskog saveza. Ujedno, ove godine slavi se 50. obljetnica ekumenskog dijaloga koji je Drugi vatikanski sabor pokrenuo između katolika i luterana, a u Švedskoj je održana zajednička ekumenska molitva,” uvodno je rekao moderator susreta pater Krasicki, domećući afirmativne značajke Reformacije, primjerice, omogućavanje od strane luterana da Sveto pismo bude više u središtu života Crkve.
Radi kvalitetnijeg razumijevanja teme o protestantskoj duhovnosti, uvodno izlaganje održao je doc. dr. Grgo Grbešić (KBF Đakovo) podsjećajući na povijesno-društveni kontekst pojave Reformacije, životopisne odrednice teologa i bibličara Martina Luthera (1483.-1546.) koje su utjecale na rast njegova unutarnjeg vjerskog iskustva i razvoj reformacijske misli suprotstavljene konceptu Crkve. Sljedeći govornik na susretu, doc. dr. Krešimir Šimić (FFOS), razložio je kako je pogrešno govoriti o protestantskoj, ili kakvoj drugoj duhovnosti, jer “nema parcijalne duhovnosti”, predmnijeva da “duhovnost jest ili nije”, a “duhovnost je vjera”, napominjući kako je (tadašnje) vjersko uređenje bilo religiozno, ali ne i duhovno.
Govoreći o tome što su protestantske, a što reformacijske baštine, u raspravi je sudjelovao i dr. Jasmin Milić, biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH. Studente aktivne u Zajednici iz Taizéa zanimale su ekumenske dodirne točke, a bilo je riječi i o ulozi hrvatskih reformatora u oblikovanju hrvatske kulture i duhovne misli pri čemu je istaknut Matija Vlačić Ilirik (rođen u Labinu 1520.) te, nedovoljno poznat javnosti i preteča ekumenizma, fizičar, splitski nadbiskup, Rabljanin Marko Antun Gospodnetić (Domnianić, lat. Markantun de Dominis).
Tijekom tribine prof. Grbešić govorio je o uzrocima Reformacije razlikujući različite uzroke: povijesne (pad papinskog autoriteta – Avignon, velika zapadna shizma, koncilijarizam, pape renesanse), teološke (dekadencija skolastike; nejasnoća i nesigurnost u nekim bitnim pitanjima: o sakramentima, Crkvi i opravdanju), duhovno-religiozne (lažni misticizam, evangelizam, svjetovan život u Crkvi), političke, socijalne i psihološke (proturimski stav, otpor centralizmu, ekonomsko-socijalni naglasak i vrijeme psihološke nestabilnosti 15. stoljeća) te bitan uzrok Reformacije, proizašao iz same osobe Martina Luthera.
“Luther je rođen u Eislebenu godine 1483. U obitelji nije bilo neke posebne pobožnosti. Vjerovalo se u vještice i demone. Pohađao je školu u Mansfeldu (1489.-1495.) gdje je naučio latinski jezik te čitati, pisati i pjevati. U Magdeburgu je boravio u zajednici Braće zajedničkog života (1496.-1497.) što ostavlja na njemu dubok trag. Potom studira u Erfurtu, a život u internatu bio je vrlo strog. Ondje se susreće s nominalizmom Williama Occama. Važno je istaknuti da je njegova teološka misao bila nesakramentalna, a usvojio ju je prije teološkog studija. Kasnije će se na udaru naći skolastička metoda. Visoku skolastiku Luther nikada nije upoznao. Doktorira na području filozofije 1505., a u to vrijeme osjeća duboku tugu i nemir, vjerojatno zbog osjećaja grijeha i Božjeg suda… Na povratku u Erfurt doživljava nesreću u olujnom nevremenu. Pogođen munjom zavjetovao se sv. Ani: ‘Sv. Ana, pomozi mi, postat ću monah.’ Nepoznato je je li ova odluka iznenadna ili je već nutarnje pripremljena. Stupa u red augustinaca. Razdoblje do 1509. godine razdoblje je Lutherove nutarnje borbe: pokušava se osloboditi grijeha i osjećaja krivnje dobrim djelima te osobnom zauzetošću; na površinu mu izbija misao o nepobjedivoj požudi. Religiozni Lutherov odgoj započet u ‘monaškoj teologiji’, prije nego u sveučilišnoj teologiji, imao je za njega izrazitu važnost. Za svećenika je zaređen 1507., a teološki studij nastavlja u Erfurtu i Wittenbergu. U wittenberškom samostanu Svih svetih nalazilo se 5005 relikvija koje su bile vrlo sumnjive, čak i s izuzetnim mogućnostima oprosta. Tijekom 1508. i 1509. Luther je osjećao strasti, mržnju, duhovnu žalost, nesigurnost, razočaranost, često se ispovijedao, čak svakodnevno, te je želio biti svet. Novi zavjet znao je napamet. Poslanicu Galaćanima nazivao je svojom zaručnicom. Taj veliki teolog nije imao vremena za časoslov i misu (što je vidljivo iz Lutherova pisma 1516. prioru Langu). U Rimu boravi od 1510. do 1511. zbog poslova svoga reda te hodočasti i obilazi rimske crkve. Posebno mu smetaju ispovjednici neznalice, no prema Kuriji tada nije imao nikakvu kritiku. O unutarnjem Lutherovom razvoju tog razdoblja vrlo je malo poznato. Poznato je da se susreo s okamizmom u Erfurtu. Najvažnija je točka ovog razdoblja uvjerenje mladog monaha da može svojim silama postići nebo. Njegov unutarnji razvoj intenzivno se događa od 1511. godine: doktorira teologiju, predaje filozofiju, piše biblijske komentare, osjeća tjeskobu, čita mističara Taulera… Darovito naviještanje Božje riječi zaradilo mu je naslov ‘Wittenberškog propovjednika’,“ ispričao je Grbešić te se, zaključujući izlaganja, osvrnuo na daljnja događanja u Lutherovu životu koja su dovela do “novog Lutherovog koncepta Crkve”, počevši od 1517., kada proglašava principe svoje teologije u disputi Disputatio scholasticam theologiam, čiji je sadržaj postavki već reformatorski do susretanja u ispovjedaonici s učincima propovijedanja o oprostima te pisanja 97 teza protiv skolastičke teologije (95 teza o oprostima šalje biskupima, a kada ovi nisu reagirali, tada ih šalje teolozima) koje se brzo šire po Njemačkoj, a naposljetku 1521. bulom Decet Romanum Pontificem Luther je ekskomuniciran.
Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić