“Kad se Jahve pokaže u slavi svojoj,
Kad se osvrne na prošnju ubogih
I ne prezre molitve njihove.” ( Ps 102,17)
Ovi stihovi su me potaknuli na razmišljanje o mnogim stvarima koje se događaju u našem svijetu, stvari poput tajfuna na Filipinima, tornado u središnjem Illinoisu. Potaknulo me na razmišljanje o ljudima koji su u razdoblju od par sati, izgubili SVE: svoje domove, neki su izgubili svoje obitelji, poslove, svoje gradove, sve što posjeduju! Mnogi od njih su se pronašli u potpunoj oskudici.
Tada sam počeo razmišljati o milijunima ljudi za koje siromaštvo nije posljedica neke prirodne katastrofe nego je stvarnost s kojom žive svaki dan. Svaki dan ti ljudi pokušavaju pronaći hranu, čistu vodu za piće… Oni su beskućnici svaki dan.
Nakon toga sjetio sam se i onih koji su duhovno siromašni, onih koji su u posljednjih godnu dana izgubili člana obitelji, onih koji su izgubili posao, onih koji su se rastali ili je bolest potpuno zavladala njihovom obitelji. Ti ljudi su zbunjeni ili ogorčeni ili se pitaju što bi sljedeće trebali napraviti.
Ne mogu si pomoći a da ne pomislim na molitve onih koji su duhovno , materijalno ili fizički siromašni te kako njihove molitve vjerovatno nadjačavaju moje u tisućama. A svi znamo da kad nemamo NIŠTA, tek onda shvatimo da je Bog uistinu SVE.
I mislim da stih s početka pruža svim osiromašenima nadu, nadu da Bog ne samo da sluša naše molitve, nego da i ODGOVARA na njih. Bog nije samo pasivni slušatelj, on odgovara na molitve i djeluje.
Vjerovatno će sad više od jedne osobe pomisliti: “Ne, ne, ja sam se molio/molila da moj sin napokon dođe kući, da netko dođe i pomogne nam ponovno sagraditi našu kuću, da konačno dobijem posao… Molio/Molila sam se danima, tjednima, mjesecima, ali Bog NE ODGOVARA.
Vidite, ja vjerujem da Bog ima mnogo načina na koje odgovara na molitve, ali najnužniji i najviše zanemarivani smo ja i ti- Crkva. Njegovi sljedbenici, muškarci i žene koji su savršeno sposobni ispuniti Njegovu namjeru. Mi smo Božji prvotni plan za odgovaranje na molitve osiromašenih.
Ja volim razmišljati o molitvi kao o trokutu. Molitva je predana Bogu, koji ju zauzvrat pretvori u poziv za nekoga tko ima inspiraciju ili sposobnost da odgovori na molitvu.
Možda nije stvar u tome što Bog ne odgovara na naše molitve, nego u tome što mi ne odgovaramo na njegov poziv da pomognemo.
Mi kao kršćani volimo klečati na koljenima i moliti Boga da ispuni želje našeg srca. Nemojte me krivo shvatiti, vjerujem da Bog to voli. On voli kad pričamo s njim i tražimo ga da nam pomogne, posebno kada se ono što tražimo poklapa s Njegovom voljom. Ali kada samo sjedimo i molimo Boga da nam ispuni molitve, tada nam nedostaje jedan dio. Pitanje nije : “Tko će odgovoriti na moju molitvu?”
Pitanje je: “Za čiju molitvu će Bog pozvati mene da odgovorim i djelujem?”
Poziv koji je već na tvom srcu je Božji poziv da budeš svjetlost u nečijoj tami, da budeš nada u nečijem beznađu, da budeš utjeha u nečijem očaju, da budeš iskra u nečijoj revoluciji, da budeš radost u nečijoj tuzi.
To je Božji poziv da budeš odgovor na nečiju molitvu!
Ne treba se pitati hoće li Bog odgovoriti na poziv osiromašenih, treba se pitati hoćeš li ti odgovoriti na taj poziv?
Tekst: Jon Jorgenson
Prijevod: Ivana Zovko | duhos,com
Izvor: Youtube