U „Godini Bogu posvećenog života“čitateljima nudimo razmišljanje o. Mije Škvorca, isusovca, iz knjige „Pozdrav našem vremenu“ koju su 1964. objavili tada mladi svećenici Ivan Čavar, Mato Mihić i Ivan Šešo. Knjiga je nastala tako da su ta trojica mladih svećenika poslali brojna pitanja, ne ista, o poslanju Crkve i svećanika u to vrijeme, istaknutim svećenicima, čiji su odgovori objavljeni u knjizi.. Danas je od onih koji su na poziv mladih svećenika srcem prihvatili i odgovorili na pitanja, živ je još samo fra Bonaventura Duda. Izabrali smo odgovore na pitanja o budućnosti Crkve koje je napisao o. Mijo Škvorc D.I. tada vrsni polemičar i omiljeni propovjednik na studentskoj misi u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Bio je intelektualac renesansne širine, a kad danas čitamo što je on o budućnosti Crkve prije pola stoljeća govorio, vidimo da je bio i – prorok.
“Ko što je sadašnjost, i budućnost će isto tako biti apokaliptična. A to znači – za pravo i poučeno svećeničko srce ona je otkrivena i razumljiva. Neće biti ni bolja ni gora no što zaslužujemo. Ona je nužno projekcija čovjekove nutrine. Zato uvijek slika čovjeka i otkriva njegovu vrijednost. Bit će trajno – kao i čovjek – u dijalektičkoj napetosti. Dobro i zlo, nada i ispunjenje, uspjeh i bankrot, radost i bol, Bog i sotona – sve to ulazi u igru budćnosti. Bog, sotona i čovjek bit će glavni partneri u svim danima do konca. Ljudsko srce u toj trzavici ne će biti nikada dosta pametno. Potresat će ga demon sumnje i zlobe; provlačit će ga Bog milosti i svjetla. Živjet će stalno na kušnji.
Uza sve to mislim, da će kršćanstvo prije posljednjega i najtežega obračuna doživjeti jedno utješno razdoblje. Oporavljeno i pomlađeno javit će se svim narodima – Možda Ujedinjenim Narodima našeg roda. Čim zadobije jaču nutarnju svijest o svome jedinstvu i svojoj misiji. Sredstva su danas – vidimo – sveopća i na dohvatu. Svaka se vizija i poruka naše objave može u hipu prenijeti pred nebrojena ljudska srca. Ne smije samo uzmanjkati odvažnosti.
Sumnjam, da će se ikad više – bilo u kakvoj novoj civilizaciji – organizirati blokovsko kršćanstvo. Valjda smo s time zauvijek obračunali. Blokovsko se kršćansko društvo brzo izrodi. Postane nasilno, egoistično, prema drugima nesnosno. Država ga grli, gotovo ga guši. Često se najveće nepravde prikrivaju plaštem kršćanstva u takvim prilikama. Ne dao Bog, da se to obnovi. Kršćanstvo na svijetu nije tijesto, nego kvasac. Nije čitava soba, nego svijetlo u njoj. Vanjskle forme svijeta ne moraju nositi crkveni pečat. Mi želimo, da ljudska svijest bude Kristovska. Ne želimo – ako smo Isusovi – kraljevstva na ovom svijetu, kao što ga ni On sam nije želio. Ali želimo prevlast ljubavi, radi koje je On s najplemenitijima u našoj vrsti iskrvario.
Zlo ne će mirovati. Mijenjat će sistematiku napada. Nutarnja žudnja, da uništi Boga i Božje svjetlo, ostat će u njemu trajna. Doći će novi oblici bezboštva. Iza mnogih neuspjelih, što su se nizali kroz tolika stoljeća, javit će se bezboštvo finijega tipa. Ni ateizam uz povike i zvukove fanfara, ni onaj uz stalna proklinjanja, nisu zadovoljili čovjekova srca. Doći će blagi, spočetka gotovo uzbudljivi topli i profinjeni tip bezboštva. On će uz pomoć tehnike i sve rafiniranijih sredstava užitka čovjeka mamiti. Ne će prijetiti kaznama; ne će odmah uroditi očitom apostazijom. Ljudi će rado letjeti na taj lijepak, jer će otvoreno bezboštvo – tako neprirodno – uzmaknuti pred protektoratom same vjere. Tako, da će zavoditi i mnoge inače plemenite i Bogu odane. No – na kraju će se dići posljednja historijska laž; zbacit će se kulturna krinka; navalit će posljednje mračno carstvo. Ali o tome će govoriti kasnija pokoljenja. Mi toga ne dočekasmo. Svećenika ne smije biti strah. Njegov je strah uništen u Getsemaniju i na Golgoti. Može on drhtati, ali se nema čega bojati. Vjera mu je sazdana na praznom grobu Uskrsloga. Svećenik je čovjek vjere. Dosljedno – čovjek nepokolebive nade…Pogledi mu ne znaju za za ograde svjetske politike. Za nervozu kratkometražne ljudske povijesti. Domovina mu je osigurana uz cijenu krvi na nebu.
Poruka za vas, koji će te sutra na posao?
Za one koji žele Kristu služiti i ne žele ga se odreći, ima samo jedna poruka, a to je – poruka Kristova. Ima samo jedna opomena, a to je riječ Pavlova: Imitatores mei estote sicut et ego Christi! Ni za nas ni za druge nema veće poruke. Krist, i samo – Krist! Isus Krist Gospodin u svemu i nada sve. Prije svega i nakon svega. Pred očima tijela i na planu duše. Krist u pojedincu i u zajednici. Na obzorju svakog dana i na horizontu svake duše. Krist uvijek i svuda. Veliki, historijski, nadpovijesni, mistični, eshatološki Krist! Krist od Oca darovan, od Marije ljubljen, od čovječanstva priznat. Krist bez opoziva i do posljednjeg daha. Krist Isus – jedina ljubav puna svježina. I u mislima, i u željama, i u udarcima srca, i u pokretima svijesti – Krist. Krist u braći, Krist u sirotama. Krist u napuštenima. Krist u slomljenima. Krist na Golgoti svijeta, Krist u pobjedi svjesnih. Krist posljednja točka – sjajnija od Teilhardove točke. Omega – prepun posljednje ljubavi, koja već sada pokazuje u vječnom žaru vrhunce i visine. Druge poruke, draga mlada braćo, ne znam. U Isusu Kristu je, eto, sve. Svi zavjeti, svi savjeti, sva proroštva, sve slutnje. U njemu je Trojstvo, u njemu je ljudstvo. U njemu je nebo, u njemu je sreća. U njemu je radost – bili ste u Betlehemu? U njemu je blagoslov rada, pođite u Nazaret! U Kristu je sva nauka, pratite ga Palestinom! U njemu je srce i dobrota bez granica, sjednite s Njime k Posljednjoj Večeri. U njemu je oproštenje, pomislite na Petra. U njemu križa strah, da nas ojača – motrite ga u Getsemaniu. I pobjeda – završna, triumfalna, nasmijana, neopoziva – sja u zlatu Kristove uskrsne zore! Krist je sloboda, on je najšira misao, najpotpunija obrana, najsigurniji put, najčvršći put, najčvršći oslonac. Gdje ću naći vrelo života, ako to nisu Njegove grudi? Gdje ću začuti riječ simpatije i razumijevanja, ako to nije njegova strpljiovost? Ako je on jedini mogao dočekati Pavla i privući Augustina; ako ga je kao praeco magmi Regis navještao u Abruzzima Franjo, a kao miles fidelis branio ga Ignacije; ako mu se dao na vodstvo simpatične ljubavi skromni Vianey, a s uličnjacima ga je slavio čudesni don Bosko; ako i danas očarava genij Sheenov i na najteže žrtve tjera apostola gubavaca Lemosa; ako je on sva mudrost Rahnerova, sav dinamizam Abbe Pierrea, sva vidovidost Teilhardova; ako On puni idealizmom milijune mladih, nizove požrtvovnih i žrtvovanih; ako je u njemu patent svetosti, prema tome i sav autentični optimizam – onda osim Njega ne znam nikakve druge poruke ni za Vas ni za ikoga, ni za sutra ni za sve buduće dane. Krist i jedino Krist! Mislim, dakako, Krist Isus i sve ono, što ide u njegov presveti inventar, u njegov dom, u njegovu sferu, u njegov smisao. To znači – Krist i Trojedini Bog, Krist i Marija, Krist i apostoli, Krist i Crkva, Krist i nebo, Krist i povijest, Krist i sadašnjost, Krist i vječnost! Ali u svemu i na prvom mjestu – Krist! Da Vam bilo tko navijesti drugu nauku ne slušajte ga. Neka pazi, da mu se na dušu ne sruši anatema Pavlova! Mi i za takove moramo moliti, jer je i to bila Kristova želja. Ali u svojoj duši moramo s punom sviješću, s neograničenom nadom, s odanošću djeteta i ljubavlju prijatelja – položiti zakletvu na onu trnovu krunu i ono probodeno Srce, odakle je potekla krv i svjedočanstvo. Radi Njegove Krvi ulazi u uvjerenje i u našu, da se samo za Nj isplati davati svjedočanstvo krvi. Ne, druge poruke mi ne poznamo.”
Vaš u Kristu brat
O. Mijo Škvorc D. I.