Iz adventskog dnevnika – 10. dan
Koliko god napora ulagao, računaj na pad. Sveci nas u svojim bilješkama, u raznim knjigama i dnevnicima često hrabre kako se ponijeti kada unatoč svim naporima koje ulažemo u svoj duhovni rast, padnemo. Padovi su nešto na što zapravo moramo računati. Jer nama je svojstveno padati, odnosno biti grešni i slabi. Bog je taj koji je jedina jakost i snaga. Mi ne.
Nekada je baš teško prihvatiti svoju slabost i dogodit će nam se da se nakon pada ponovno razočaramo u sebe, jer smo očito računali da nešto snaga ipak imamo i da smo mogli drukčije i bolje… No Crkva i sveci nas uče da je upravo svaki pad prilika za ustajanje i za jače upoznavanje i prihvaćanje Božje snage i ljubavi u svom životu. Jer upravo priznavanjem svojih slabosti dobivamo novu slobodu i duhovno rastemo ponizujući se, praveći tako mjesta u svojoj nutrini za Božju snagu i veličinu.
Nije toliko loš sam pad, koliko nam loše može donijeti ako se ne pokajemo, ne obratimo i ne krenemo s Gospodinom još odlučnije i predanije. Ako smo zaista čitav svoj život i sve svoje predali Gospodinu, onda je On određene padove i dozvolio, kako bismo ga bolje upoznali i još se više posvetili Njemu i Njegovoj snazi, ljubavi i dobroti.
Isus ne računa na našu jakost. On sam je naša jakost. Isus nikada nije očekivao da ćemo biti bezgrešni, nego je za naše grijehe dao svoj život i poziva nas da mu svoje grijehe predamo. I Isus nije rekao da će nam pomoći da nikada ne budemo umorni i opterećeni.
»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,28-30)
On koji je Bog i čovjek, koji najbolje poznaje naše slabosti i mogućnosti, te koji je prošao kroz sve muke koje nas mogu zadesiti (osim grijeha), govorio je kako će nam On sam biti snaga i utjeha u svemu. Dakle, to ne moramo biti mi, niti drugi ljudi za nas, a ne trebamo se niti pokušavati ponašati kako nam snaga, utjeha i oproštenje koje dolazi od Boga ne trebaju. Kad malo bolje pogledamo i posvijestimo si svoju prošlost, svoje grijehe, propuste i padove – zaista, bez Njega ne možemo učiniti doslovno ništa što će rezultirati ljubavlju i dobrotom (usp. Iv 15,5).
Iako ćemo uz Božju pomoć duhovno napredovati, naši padovi se neće prestati događati. Ali može se bar malo promijeniti naš pogled na njih. Možemo početi barem malo manje računati na vlastite snage, a više se pouzdati u Božje. I da, bit ćemo umorni, opterećeni, i počinit ćemo grijeh. Ali zato imamo Isusa, koji je uvijek tu za nas, za nas ovakve kakvi jesmo i kao naše otkupljenje i pomirenje, kako bi u sebe preobražavao sve ono što u nama nije Božje…
S.D. | duhos.com