Iz adventskog dvenika – 17.dan
Pri pokušavanju našeg prijateljevanja s ljudima, u nastojanjima da budemo ljudi ljubavi, da se dajemo i žrtvujemo, da se popravljamo i napredujemo, te konačno i u svemu što radimo, sudarit ćemo se s vlastitim ograničenjima. Koliko god dobre tehnike planiranja i upravljanja vremenom imali, te kakve god namjere se u nama skrivale, ipak smo mi samo ljudi, ograničenih sposobnosti.
U pokušaju zanemarivanja ili pretjeranog pomicanja vlastitih granica, sudarit ćemo se s još većim neuspjehom. Tek priznavanje vlastite slabosti i ništavnosti privest će nas bliže k Bogu i pomoći da djelujemo dobro i u ljubavi, čak i sa svojom silnom ograničenosti i grešnosti. Prostor koji oslobodimo od vlastitih veličina, napuhanih ideja i egoizma, bit će mjesto za nastanjivanje Božjih milosti.
Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje! Ja, Jahve, stvaram sve. (Iz 45,8)
Prihvaćanje sebe sa vlastitim ograničenjima i rad na prihvaćanju istih, uz paralelno otkrivanje sebe u ljubavi Božjoj, pomoći će nam i u pravoj evanđeoskoj ljubavi prema bližnjima. Pomoći će nam čak i onim teškim odnosima iz naše prošlosti koji još čekaju potpuno praštanje, ali i onima koji su sada aktualni, ili su pak prolazni, no zauzimaju nam pažnju. I drugi su, jednako kao i mi, ograničeni, grešni i bez Boga su uistinu ništa. Lakše ćemo praštati i ljubiti sa sviješću da i drugi imaju svoja ograničenja, te da će pogriješiti i učiniti propust, koliko god se trudili.
Iako Bog, Isus je u svom životu pokazao kako poštuje brojna ljudska ograničenja, kako bi nam pokazao kako podnositi svoju ljudskost. Konačno, sva ograničenja koja nam je Bog zapovijedio mogu nam biti izvor spasenja, ako ih s Bogom i za Boga živimo.
S.D. | duhos.com