Iz adventskoga dnevnika – 14. dan
Nismo svi pozvani na jednak apostolat, niti svi imamo jednake darove za širenje Božjega kraljevstva. Možda još nije vrijeme da neke darove koristimo, a možda smo s nekima još u pustinji i čekamo dolazak u oazu, odnosno vrijeme plodova… Možda smo pak puni ideja i mogućnosti, te Bog preko nas dotiče druge duše i približava ih k sebi… Kako god nam bilo, sigurno je da nas Bog želi i ljubi, i da smo mu jednako vrijedni „radnici“ tj. Njegova djeca i baštinici Njegova kraljevstva.
Međutim, ono što svatko od nas može već od danas činiti bolje i više (za spas duša), jest pomoći barem jednoj osobi da se uoči ovoga Božića kvalitetno ispovijedi. Za početak, počnimo uvrštavati tu nakanu u svoje molitve. Osim toga, prikazujmo svoje dnevne žrtve i žrtvice, mala odricanja i trpljenja da se barem jedna duša odrekne grijeha i uoči ovoga Božića uroni u more Božjega milosrđa, u praštanje, ljubav i ozdravljenje. A potom nam možda Gospodin i providi odgovarajuću situaciju da nekoga svojim svjedočanstvom i riječima ohrabrenja potaknemo za susret s Gospodinom u sakramentu pomirenja.
Slobodnije ćemo služiti Gospodinu i koristiti se svojim darovima u još većoj radosti, ako počnemo razmišljati samo o jednoj duši kojoj možda možemo pomoći. Jer pridonijeti vječnomu spasenju samo jedne izgubljene ovčice, donosi radost čitavomu Božjemu kraljevstvu (usp. Lk 15, 3)! Sada hrabro krenimo natrag na posao, jer izgubljena duša čeka i vapi! (Jer tko zna, možda nakon nje budemo poslani još nekoj izgubljenoj duši… pa možda još jednoj…)
S.D.