Lijepo je biti dijete. Svi bismo se ponekad rado vratili u to doba. Jedna od ljepota djetinjstva je, naime, neodgovornost. Drugi misle na nas. Međutim, jednom i to mora završiti. Prije ili kasnije dođe vrijeme kada se zatrese svijet koji su nam drugi izgradili.
Tada se od nas očekuje da izgradimo vlastiti svijet, na vlastitim stavovima, vlastitoj vjeri, vlastitom poimanju svijeta oko sebe i vlastitim planovima. Da bismo izgradili taj svijet, potrebno je mnogo hrabrosti, mnogo truda i često bolnih vlastitih pogrešaka.
Mnogi se ljudi stoga boje odrasti. Premda današnji mladi znaju mnogo više nego njihovi vršnjaci ranije, moj je utisak da se i oni odupiru iskustvu odrastanja. Današnji mediji također teže infantilizaciji. Sve je više filmova, barem onih komercijalnih, koji kao da streme podjetinjenju – u negativnom smislu riječi – svojih gledatelja. Ne misliti, neka netko drugi misli za mene! U strahu od promjena, od izlaska iz udobnog okvira neodgovornosti, ljudi tako izbjegavaju postaviti sebi bolna pitanja, izbjegavaju priznati i sebi i drugima što u stvari žele i koji je pravi motiv njihovog ponašanja. I tako mnogi provedu život nezadovoljni i neostvareni, optužujući druge ili pričajući sebi razne pričice da bi se opravdali. Općenito, ljudi – i stariji, ali i mladi – ponekad uživaju u kukanju i natjecanju komu je gore. Neka se prijateljstva čak temelje na tome.
Mnogim se ljudima teško družiti npr. s osobom koja je lijepa, pametna, simpatična, iz sretne obitelji, polaže ispite kao od šale, a u ljubavi joj cvatu ruže. Potajno se nadaju, ne priznajući to ni sebi samima, da će se toj osobi zalomiti neki neuspjeh, da će se bar nesretno zaljubiti ili doći s pričom o burnoj svađi s roditeljima. Jest ona lijepa, ali zar joj oči ipak nisu malo preblizu ili se možda ipak malo udebljala ove zime?! Lakše je zavidjeti i tražiti mane drugima nego smoći hrabrosti i snage da na sebi, u sebi, u svom životu, nešto promijenimo. Ima li u tome više elemenata lijenosti ili nedostatka iskrenosti prema sebi i drugima, teško je reći. No, meni se čini da su obje te osobine itekako povezane s kukavičlukom, s robovanjem strahu od promjene, od odrastanja.
Kada bi ljudi imali dovoljno hrabrosti da budu iskreni prema sebi i drugima, svijet bi bio mnogo ugodnije mjesto. Ne mislim pri tome da bi svakomu trebalo otvoriti dušu ili govoriti o svojim osobnim stvarima, već bismo trebali biti iskreniji u pogledu onoga što želimo od drugih ljudi i što uistinu mislimo o pojavama koje se zbivaju u našim odnosima i oko nas. Danas bismo tako htjeli biti “cool”, a zapravo smo tako konvencionalni. Često mi se čini kako biti “cool”, često zapravo i jest vrsta konvencionalnosti. Bojimo se biti iskreni prema sebi i drugima, bojimo se preuzeti odgovornost za svoj život i odrasti. I tako ostajemo zarobljeni u doživotnom djetinjstvu koje, za razliku od pravog djetinjstva, rijetko kad biva lijepo i ugodno.