U mnoštvu znakova i simbola današnjice, često se puta i ne pitamo što oni označavaju.
Pružamo si ruke za dobar dan i za doviđenja, mašemo, klimamo glavom, smješkamo se. Oduvijek je isto – isti znakovi. Znakovi i simboli nas prate također i za vrijeme molitve. Recimo: molitva prije i poslije jela. U zadnje vrijeme pao sam u iskušenje te sam si postavljao pitanje: zašto se trebam moliti prije i poslije jela.
Zar nije dovoljno oprati ruke, sjesti za stol i u miru pojesti pripremljen obrok? Pokušavao sam si odgovoriti na različite načine, no najviše mi se sviđao onaj, kojega sam čuo u dječjoj emisiji na jednoj radio postaji: Moleći se prije jela, sjećamo se Isusa koji je postao kruhom života, koji je učinio od svoga tijela hranu za vječni život.
Zapravo se danas spominjemo ustanovljenja sakramenta Euharistije te svećeničkog reda. Okupio je svoje apostole, kao što i nas okuplja večeras na ovu euharistiju. Po svojim riječima: Uzmite i jedite, ovo je moje Tijelo, te uzmite i pijte ovo je moja krv, ostao je s nama do kraja svijeta. Postao je kruhom, hranom za život vječni. I dok postoje živi svećenici na našem planetu, to će se otajstvo uvijek ponavljati: Bog je prisutan pod prilikom kruha. Zagledajmo se u bijelu hostiju koju svećenik podiže za vrijeme Mise, zagledajmo se u bijelu hostiju koja je izložena u Pokaznici. Nije to samo bijela hostija, jedan obični kruh, nego sam Bog Isus Krist, prisutan sa svojim božanstvom i čovještvom u svakoj najmanjoj čestici.
Posljednja večera se dogodila jednom, no svaki se put ponavlja za vrijeme svete Mise. Svaki puta svećenik ponavlja Isusove riječi: Ovo je moje Tijelo, ovo je moja Krv. On je sam prisutan među nama, kao što je bio prisutan one večeri sa svojim učenicima. Ondašnje je zajedničko blagovanje bilo na spomen oslobođenja Izraelaca iz Egipatskog robovanja. Današnje je spomen – čin Isusove Pashe – prijelaza iz smrti u život. Nema više žrtvovanog janjeta niti životinjske krvi, kojom su bila pomazana Izraelska vrata. Tu je Isusovo tijelo i Njegova Krv koja te štiti i krijepi, koja ti osigurava svetost. Izraelci su se za vrijeme boravka u pustinji hranili manom, mi se hranimo Isusovim Tijelom. Koliko je važno hraniti se znaju svi. Bez hrane jednostavno ne možemo živjet. Bez duhovne hrane, bez Isuova Tijela nema u nama života, prestaje vjera, malaksamo, nepostojani smo u ufanju i ljubavi.
Svetu misu zovemo i Euharistija, jer označava zahvaljivanje Bogu. Sveta je Misa i žrtva, jer se u njoj sam Isus predaje svome Ocu. Sveta misa je i Gozba jer možeš kušati Isusovo tijelo. Puno se toga spominjemo za vrijeme svete Mise, koja obistinjuje ono što označava. Drugim riječima, Euharistija nije samo simbol, nego stvarnost. Našim ljudskim umom nismo u stanju dokučiti tu veliku tajnu Božje poniznosti te prisutnosti pod prilikom običnog kruha i vina. A zapravo to je Njegovo Tijelo i Krv. Svojim: Amen za vrijeme svete pričesti – ujedinjenja s Bogom – potvrđuješ svoju vjeru: tako je, istina je, to je Isusovo tijelo – vjerujem. Ne trebamo tražiti većeg čuda od ovoga – Isus je prisutan pod prilikom kruha i vina. Sakrio se u bijeli veo kako bi ga i ti mogao priznati svojom vjerom te ispovjediti da je on Gospodin i Spasitelj. Sakrament Euharistije je srce liturgijskog života u koji si ti zaronjen po sakramentu krštenja. Zapravo, u tom sakramentu Bog žeđa za tobom, za tvojom prisutnošću. Neka Euharistija postane i naša žeđ za Bogom. On iz svake jedne hostije viče: volim te! Stoga ne budi poput studene stijene, pa Mu odgovori: i ja volim Tebe Gospodine!
Euharistija nas uči poniznosti. Isus, koji je bio učitelj, rabin prao je svojim učenicima noge. U Isusova doba to je bilo nezamislivo. Taj posao je bio rezerviran isključivo za sluge. No, u toj gesti prepoznajemo Isusovo prijateljstvo prema svima nama. Jer nije bitno tko je najveći po ljudskoj časti ili tko je prvi nego onaj tko je poslužitelj. Zapravo, tu je gestu, a ujedno i zapovijed ljubavi, predao svima nama. Iz te lekcije poniznosti izrastao je također dar svećeničkog reda. Svećenik, i samo On, je služitelj Euharistije i poslužitelj sviju Vas koji dolazite na Svetu Misu. Zato smo i postavljeni da u poniznosti ispunjavamo Božju zapovijed Ovo činite meni na spomen teljubite jedni druge. Nova je zapovijed ljubavi povjerena svima nama. No, posebnu ulogu u tome imamo mi, svećenici. Svjestan sam, da nam je bez Vaših molitava i žrtava teže. Koliko sam puta osjetio vašu molitvenu pomoć, jer gdje prestaju ljudske mogućnosti i računice, ulazi ljudska jednostavna molitva, žrtva prikazana s ljubavlju. Stoga, molimo jedni za druge. Mi svećenici za Božji puk, a vi svi koji ste pozvani Božjim pozivom na obiteljski i svjetovni život, za sve nas svećenike.
p. Arkadiusz Krasicki, CSSp