Apostol Pavao često apelira na iskustvo obraćenja svojih čitatelja kao osnovne točke za učenje kršćanskog načina života.
Obraćenje je pojam poznat svakom kršćaninu, a njemu su evangelici kroz povijest poklanjali posebnu pažnju. Mnogi kršćani vide svoje obraćenje kao promjenu vjere te trenutak u kojem Bog intervenira u njihovo postojanje i mijenja njihove životne putove od propasti k slavi. Unatoč tomu što je obraćenje središte kršćanskog života, porijeklo je tog pojma i dalje teološki i povijesno nejasno. Pitanje je dolazi li taj pojam iz Biblije ili pak iz tumačenja kasnijih interpretatora. Na to pitanje i na pitanja što se događa u nečijem obraćenju, koje aktivnosti slijede obraćenje i kako obraćenje utječe na život vjernika odgovara Gordon T. Smith u svojoj knjizi. On preispituje jezik i koncept obraćenja, a naglasak stavlja na ideje dominantnih interpretacija preporoditelja 19. st. Preporod (eng. revivalism) je aktivnost unutar evanđeoske tradicije, oblik aktivizma i sudjelovanja u pokretu obraćenja, započet u 17. st. kod Puritanaca, a najviše se proširio u 19. st. po Sjevernoj Americi. Prema G. T. Smithu, načini su na koje preporod shvaća obraćenje pogrešni zbog tendencije kombiniranja spasenja i obraćenja u istom događaju, individualnog shvaćanja vjere, viđenja obraćenja kao trenutnog trenutka, loše koncepcije o poslanju Crkve izvan obraćenja te nedostatka razumijevanja sakramenata.
U tradiciji su preporoda riječi obraćenje i spasenje sinonimi – biti preobraćen znači biti spašen, a biti spašen znači bio preobraćen, no taj je pogled vrlo jednoznačan. Spasenje se ne može koristiti u prošlom vremenu – ono je sigurno ljudska djelatnost, ali Bog sam po sebi spašava. Spasenje je djelo Boga, a obraćenje je ljudski odgovor na Božju inicijativu.
Rješenje G. T. Smith pronalazi u odmicanju od uobičajene ideje obraćenja, tj. od mišljenja da se radi o određenom danu i vremenu kada je neki čovjek došao do vjere. On se više usredotočuje na viđenje obraćenja kao procesa inicijacije koji može trajati više godina. Njegov se argument svodi na sljedeću tvrdnju: Bog želi da svatko uđe u spasiteljski odnos s njim i da raste u svetosti. Ispovijed je, uz pokoru, jedno od najsnažnijih djela na vjerničkom putu ka svetosti. Za G. T. Smitha ispovijed proizlazi iz duboke zahvalnosti i naviještanja evanđelja, ona je odgovor na Boga. Ispovijed i pokajanje su središte obraćenja i duhovnog rasta. Ispovijed je jedan od najvažnijih načina na koji naši životi postaju usidreni u radosti i miru koji su darovi Duha Svetoga. Priznanje je znak Božjeg djela u nama i ono nam daje nadu da ćemo rasti u svetosti, a ne po našim vlastitim moralnim naporima.
G. T. Smith ističe mišljenje J. I. Packera koji definira obraćenje kao kompleksan proces koji uključuje mišljenje i promišljanje, sumnje i prevladavanje sumnji, traženje duše i samoprijekor, borbu protiv osjećaja krivnje i srama te zabrinutost oko toga što realističko sljedovanje Krista može značiti.
Za preporoditelje je obraćenje široko osobno i individualno iskustvo te nije nužno povezano s Crkvom i nije potrebno postati članom Crkve da bi se bilo kršćaninom. To je događaj između pojedinca i Boga. Takva perspektiva ne uočava medijatorsku ulogu Crkve u procesu obraćenja te izolira pojedinca na takav način da može živjeti po svojim pravilima i bez zajednice. G. T. Smith napominje kako možemo voljeti Boga ako volimo i druge ljude te možemo sresti Boga samo ako smo u miru s drugima.
G. T. Smith napominje kako je biblijsko i povijesno kršćanstvo prije 20. stoljeća najviše vrednovalo način na koji je pojedinac živio za Krista, a manje se zapažao način na koji netko postaje novi vjernik. Kao temelj na kojem će izgraditi autentičnije razumijevanje obraćenja, G. T. Smith ocrtava osnove onoga što on smatra svetošću zrelog kršćanina, a knjiga je zbog toga korisna svakom vjerniku koji želi produbiti svoje misli o obraćenju.
Maja Crnković