Vrijeme radnje: protekla dva mjeseca
Mjesto radnje: moja glava
Ovogodišnji se Susret hrvatske katoličke mladeži održava u Dubrovniku. Znamo to još od Siska. Vjerujem da je prvotna reakcija svih koje takve vijesti zanimaju bila: „Vau, Dubrovnik! More i zidine!“ Priznajem, i sama sam među njima. Nakon prvotnog ushićenja, zanos i želja za odlaskom su se smanjili jer je bilo prerano razmišljati o tome. Kako se cijeli događaj približavao, trebala sam odlučiti idem li ili ne.
Budući da studiram u gradu koji je od mog rodnog mjesta udaljen oko sat vremena vožnje automobilom, logičnije je bilo prijaviti se u župu u kojoj sam ionako češće nego u „svojoj“. Odmah u početku more pitanja i vaganja: Tko sve ide od onih s kojima se družim? Znam da su svi koje sam pitala rekli da imaju previše drugih izdataka i da si ne mogu i to priuštiti, a ni inače nisu bili previše zainteresirani. Možda bih ipak trebala ići sa svojom župom. Odakle mi novac? Moji će se opet žaliti kako stalno negdje „lajsam“, a faks je opet u drugom planu. A da ipak ne idem? Ali kad ću imati priliku otići u Dubrovnik za tako malo novaca? Ako Susret budem pratila preko TV-a, srce će mi se raspući jer nisam tamo, ali kako sve isplanirati da svi budu zadovoljni (uključujući i mene) i da nitko ne bude zakinut? I tako nekoliko dana. Sve do običnog, ne pretjerano smislenog, dopisivanja s prijateljicom u kojem sam napokon „presjekla“ i donijela odluku u korist Susreta. Predala sam Bogu financije koje su od tada u strmoglavom padu, fakultetske obveze, ekipu i sve ostalo riječima: „Ako želiš da idem, otići ću.“ I zatvorila to poglavlje.
Preduskrsno vrijeme, Veliki tjedan. Sva u tome. Napokon doživljavam Kristovu muku i veličinu Njegova uskrsnuća. Počinjem shvaćati posebnost svake riječi koja se izgovara na Misi, važnost zajedništva, ljubav koja proizlazi iz slavljenja. Puna sam Ljubavi od gore i Dubrovnik, koji jedno vrijeme nije bio „ni u peti“ , sada polako izbija na površinu. Jedva čekam biti tamo sa svima onima koji Ga slave svojim životima i kojima je On start i cilj, alfa i omega.
Opet putujem u svoj studentski grad. Saznajem da smo smješteni u nekoj dvorani. Dakle, ništa od udobnog kreveta i lagane juhice. Što ponijeti? Treba li mi osim vreće za spavanje i nekakva dekica? Hoće li mi i tako biti hladno? A što ako bude prevruće? Kakav je uopće program? Kakvu odjeću ponijeti? Koliko se puta moram presvući? Trebam li nositi opušteniju odjeću ili ipak nešto malo ljepše zbog Mise? Gdje ću se presvlačiti? Što ćemo jesti? Dalmatinci su inače pobornici svakojakih „zelenjava“ dok mi kontinentalci više volimo konkretniju hranu. Možda sam mogla ponijeti malo „suhovine“ čisto da ne bih ostala gladna. A što ako bude vruće pa se rastopi i pusti miris koji će mi se onda uvući u ostale stvari? Tuševi ili ipak vlažne maramice party? Pojma nemam. Dosta je. Ionako nosim previše stvari. Preslagujem sve i odlučujem se ne zamarati. Bit će kako bude. Pakiram ono neophodno i „ofrlje“ trpam ono što će mi možda trebati. Na sam dan putovanja odlučit ću što ostaje u koferu, a što ide van.
Dan polaska. Znam plan i program putovanja. Krećemo u 9 navečer i vozimo se cijelu noć. Odlično! Samo se nadam da neće biti onih koji će pričati bez prestanka i da ću moći odspavati koji sat. Pakiram se. Opet hrpa pitanja, preslagivanja, stavljanja i izbacivanja. Još ništa ne znam o tuševima, a bitno mi je da znam nosim li veliki ručnik ili samo mali. Veliki zauzima previše mjesta, a ako ga ne ponesem sigurno će mi trebati. Košulja za nedjeljnu Misu. Izgužvat će se. Da ponesem peglu? Povlačim pitanje. Ispeglat ću je ranije i lijepo složit u kofer da bude koliko-toliko uredna. A da sam ipak ponesem običnu majicu? Košulja. Jastučić ide u kofer ili u ruke? Ako ide u ruke postoji mogućnost da ga negdje „posadim“ i zaboravim na njega, a ako ostane u koferu kako ću spavati u busu? Koliko čarapa nosim? Deblja jakna ili jaknica? A možda i gornji dio trenirke jer nikad se ne zna? Kišobran? Spakiran. Sunčane naočale? Isto. Nema logike, ali čovjek mora biti spreman na sve. Mislim da bih mogla opeglati kosu jer tako duže izdrži čista. Ma ionako ću je svezati čim mi krene ići na živce. Jao, a hrana? Planiram po danima. I međuobroke moram računati jer dolje je sve skupo, a ja sam cicija. Pretjerala sam! Opet.
Na slobodu pozvani? Na slobodu pozvani!
Marija K.|duhos.com