Oduvijek sam željela zeleni smaragdni prsten. Opsesivno sam tražila po svim draguljarnicama baš onaj određene boje, veličine i oblika. Zamaglilo mi se srce te sam si nesvjesno stvorila vlastito „zlatno tele“. Čovjek sam! Kao i svi, nažalost, često upadam u stanje malodušnosti, no Gospodin nam svima pokazuje svjetlo. Na hvalu Njemu, pišem Vam ovo kako biste se i Vi potrudili vidjeti Ga na pravim mjestima.
Prolazila sam danas ulicom i zahvaljivala Bogu na lijepom danu. Sunce se polako odvajalo od istoka i nježno milovalo golubove koji su se igrali uz cestu u malenoj barici vode. Promatrajući taj veličanstveni prizor, otplovila sam opet u maštanja o prstenu. U tom je trenu iz haustora obližnjih zgrada izlazio čovjek; odista je sama njegova pojava zračila bijedom i tugom. Cijelo je njegovo biće bilo pogrbljeno, a u šakama je držao dvije vreće za smeće. Iz njih su se nazirale plastične boce, a neke su bile i staklene jer je zveket koje su proizvodile, dok su udarale jedna u drugu, preplašio one golubove koji su potom prestravljeno odletjeli. Tada su se Sunčeve zrake prelomile kroz staklo od kojeg je načinjena jedna od flaša na vrhu vreće. Bilo je to zeleno staklo, a svjetlost, koja se pojavila na bijeloj fasadi, bila je najljepše zelene boje koju sam mogla zamisliti. Pomičući se vrckavo po gruboj površini zida, podsjećala me na sve što sam zamišljala, a nikako nisam mogla pronaći. Trajalo je to nekoliko minuta i ja sam, prateći tu igru svjetla, skrenula s predviđenog puta i nastavila hodati za čovjekom. Vidjela sam… vidjela sam svog brata kako skriva ponos, ne gledajući prodavača koji vrši otkup plastične ambalaže u obližnjoj trgovini. Vidjela sam u tom trenu svoje srce kako skriva pogled od mene jer sam, samo do prije par trenutaka, vjerovala da je skupi kristal jedino što je dostojno i jedino što je u mogućnosti prenijeti svijetu najljepšu svjetlost. Zahvalila sam Gospodinu što mi je otvorio srce i što me vratio na pravi put – na put prema pravoj svjetlosti.
Kada sam došla kući, brat me nestrpljivo čekao s poklonom. Da, bio je to zeleni prsten! Dok mi ga je uručivao, izgovorio je sljedeće riječi: „Seko, znam da već dugo pričaš o ovom prstenu i maltretiraš i prijatelje i obitelj i mene, pa sam napokon odlučio da ti ga kupim. Znam, nije nešto, ali mi, studenti, ne možemo si priuštiti neke velike i skupe stvari. Kako bilo, od srca je. Sigurno će ti lijepo pristajati!“ Gledala sam ga dugo, bar se meni činilo da traje čitavu vječnost. On je stajao u čudu i u uvjerenju da sam toliko ushićena da ne mogu niti govoriti. Zahvalila sam mu i rekla da je savršen – jer uistinu jest. Prsten će me cijeli život podsjećati da je potrebno živjeti u čistoći i da najljepše stvari na svijetu ne stanu u papirnate novčanice, kovanice ili u lijepo oblikovan kamen. Zapamtite: samo se na lijepom, čistom i pravom svjetlu koje nam Gospodin lako i s ljubavlju poklanja može vidjeti pravi i stvarni izgled svih stvari i svega što nas okružuje.
Brate i sestro, traži svjetlost u stvarima koje te okružuju: u svojim bližnjima i strancima, u onima koje sretneš u prolazu i, na kraju krajeva, u samom sebi jer ti si taj/ta koji/a sve mijenja. U tebi je moć učiniti velike stvari. Gospodin će ti uvijek pokazati pravi put: samo Mu otvori svoje srce, poslušaj Ga, budi strpljiv/a i bit ćeš nagrađen/a. Neka ti ove riječi evanđelja zauvijek ostanu u srcu: „Vi ste sol Zemlje! Vi ste svjetlost svijeta!“ (Mt 5, 13-15)
Milost Gospodnja bila vazda s Vama!
Ivana Petak