Svako je stvaranje proces čije je glavno obilježje nadahnuće. Ako čovjeka na važne korake odvažuje nadahnuće i ako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju (a jest), logično iz toga proizlazi zaključak da je sve stvoreno rezultat Stvoriteljeva nadahnuća. On je stvorio svijet u značajno drukčijem svjetlu nego ga danas vidimo, unaprijed računajući da se on kao takav neće održati, jer je čovjek Njegovo dijete, dijete nadahnuća, dijete stvaralaštva. Svijet, čovjek, razvoj – to je Gospodin stvorio u presudnom trenutku nadahnuća. Gdje je tu žena?
I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. Zato žena treba da ima »vlast« na glavi poradi anđela. Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga. (1 Kor 3, 9-12)
Važno je istaknuti kako proces stvaranja nikako nije izoliran od naknadnih naleta nadahnuća koji često čine nepredvidivu razliku u odnosu na prvotnu ideju. Za umjetnika, ta su spontana nadahnuća presudna! Upravo su ona ideje u koje se umjetnik zaljubi zbog njih samih osjećajući svetogrđe ako ih počne prepravljati, previše razmišljati o njima i na taj ih način gušiti. Spontana nadahnuća, naime, najvjernije odražavaju dušu umjetnika, sve njezine snage i slabosti, želje i strahove, stremljenja i padove. Kad bolje promotrimo prikaz Božje odluke u Knjizi Postanka, postaje nam jasno da je Žena produkt upravo spontanog nadahnuća kojime se Stvoritelj toliko oduševio da ga je jednostavno pustio da živi dajući čovjeku obvezu da ju ljubi „…kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.“ (Ef 5, 25). Mužu je u ime Ljubavi same dana zapovijed da voli svoju ženu kao svoje tijelo, jer nitko ne mrzi svoje tijelo nego ga hrani i njeguje kao Krist Crkvu. Muškarac je zadužen da drži budno oko nad ženom i pazi da joj vlas ne padne s glave, jer je ona Gospodinovo spontano nadahnuće, ona je odraz Gospodinove duše, Gospodina samog.
U današnje vrijeme nije u potpunosti jasno tko je presudan u narušavanju integriteta žene, muškarac, žena sama ili pak postoji suradnja. U posljednja je dva stoljeća žena podigla glas protiv patrijarhalnog poretka, te se bacila u potragu za svojim pravima. Svi se možemo složiti da si je ljudsko „stvaralaštvo“ toliko dalo maha, da je dominantan oblik razvoja upravo onaj perverzan koji dolazi pod okriljem napretka, no zapravo donosi više zla i koji prednjači u odnosu na pozitivan i kvalitetan razvoj (štogod on značio) u funkciji poboljšavanja kvalitete življenja na mnogim, ako ne i svim razinama svakodnevnog života i cjelokupnog bića. Taj se razvoj proširio na sve domene ljudskog društva, pa tako i na domenu borbe za stjecanje i očuvanje jednakosti prava muškaraca i žena. Što to znači? To znači da je razdoblje istaknute seksualnosti iskoristilo ranjivost žene očitovane u težnji da bude lijepa, poželjna i voljena kako bi suptilno potkopalo borbu žena protiv toga da budu seksualno podčinjene. Zašto se žene na naslovnicama časopisa ne fotografiraju obučene, nego, malo je reći, polugole, dok su muškarci u odijelima i navodi ih se na pričanje o svojim dostignućima i uspjesima? Tko je ženu iz jednog oblika podčinjenosti suptilno prebacio u drugi s papirom u ruci na kojemu piše „Ja sam vrijedna.“? To naglašavam kako bih u okvir feminizma uopće mogla uvesti pojam čednosti, a da se žene ne osjete uvrijeđenima i ugroženo stanu braniti svoja „prava“. Govorim o pravima koja znače mnogo više od prava na odlučivanje o vlastitoj seksualnosti, a upravo je u tome istinska vrijednost čednosti – ona je potvrđivanje žene kao osobe koja je više od seksualne privlačnosti, a čija ljepota ujedno nije zanijekana. Pogled bi trebao biti usmjeren na ženu cijelu, a ne tek na njezine dijelove kao vrjednije ili manje vrijedne, kako bi se upravo sam kontekst „vrednovanja“ izbjegao i kako bi žena postojala u svoj svojoj snazi i kako se njezina „osoba“ ne bi izgubila. Samosvjesne žene, oprezne žene, žene srca u potpunosti otvorena Stvoritelju još uvijek mogu odvesti ustanovljenje položaja žena u pravome smjeru gdje će muškarac i žena djelovati u timu, nešto modernijem nego je bilo u početku stvaranja, no ipak na način mio Stvoritelju koji nas je i sam pozvao na stvaranje. Dodala bih kako volim na poantu feminističkog pokreta gledati kao na još jedan Gospodinov način da pokaže koliko mu je stalo da se u njegovim ljubimicama probudi ona Judita koja je ubivši Holoferna stavila svoj potpis na to da nije rođena kako bi „poslužila“ muškarcu koji joj nije mogao pružiti ono što je On želio svakoj ženi – da bude doživljena i voljena u cijelosti.
Ovdje bih se vratila na ženu kao rezultat Gospodinova spontanog nadahnuća, na ženu kao stvorenu onakvom kakva jest, nesavršeno predivnom, a toliko snažnom. To što je nasjela na zmijina huškanja i što je unatoč zabrani posegnula za zabranjenim plodom nije protuargument njezinoj snazi, već nagovještaj karakternih razlika muškaraca i žena od kojih aktualne politike spolova silno žele pobjeći. Sam je Gospodin pristao na te razlike ne spalivši Adama i Evu na mjestu nakon što su se oglušili o Njegove zapovijedi. Oprostio je Adamu jer je shvatio kakav utjecaj žena posjeduje, kao što je i ženi oprostio taj utjecaj jer ga je On stvorio – onim djelićem duše koji se otrgnuo od Njega u procesu stvaranja. Adam i Eva snosili su odgovornost za svoj grijeh, ali im je Gospodin svejedno načinio odjeću od krzna, da se ne bi stidjeli svoje golotinje, kao znak svoje vječne ljubavi prema njima. Iako je na ženu pala krivnja zbog prvoga grijeha, Stvoritelj nije odustao od ljudi, i u tome je trenutku postala jasna dublja stvarnost žene, one koja je ljubljena od Gospodina, od Ljubavi same.
Kristina Kasumović