Banalni optimizam spasenja

Suvremeni je čovjek suočen s brojnim izazovima u doživljavanju Božjega milosrđa, pojma koje je prezasićeno različitim interpretacijama, pa se vrlo lako mogu čuti izjave koje započinju nekako ovako: „Crkva propovijeda milosrđe, a sama nije milosrdna jer… (bilo koje aktualno pitanje koje je predmet borbe i podjele među ljudima).“ Mnogi su teolozi odgovorili na taj izazov pišući o dubini Božje milosrdne dimenzije, koja je, navode, njegovo temeljno svojstvo iz kojega proizlaze sva ostala svojstva – uključujući i pravednost. Problem nastaje kada se milosrđe provuče kroz sito javnoga mijenja i ljudskih obzira, pri čemu krovne osobine milosrđa, kao što su sloboda, potpora i opravdanje, propadnu u varivo ljudskoga ophođenja, dok u samomu situ zapnu neki temeljni stupovi samoga milosrđa kao što su istina, odgovornost, pravednost i sl. Jasno je kako se sloboda bez istine naposljetku dehumanizira, okreće protiv samoga čovjeka, a potpora i opravdanje bez odgovornosti i pravednosti promiču načelo štete – čini što god želiš, dokle god to ne šteti drugome (pri čemu se i tu ovaj „drugi“ proizvoljno definira, pa tako začeto dijete u utrobi nikako nije „drugi“ i dopušteno mu je štetiti…). Dežurni kritizeri društva budno bdiju nad događajima i izjavama u Crkvi, te ne oklijevaju pozivati na milosrđe (u cijelom spektru pogrešnih intepretacija) katolike koji se usude progovoriti Istinito (prema njima: ne-milosrdno).
S tim se može povezati i bogata povijest recepcije biblijskih tvrdnji o sudu i paklu. Razmatranja i propovijedi o paklu i strah od pakla igrali su u povijesti pobožnosti djelomice problematičnu ulogu. Neki su propovjednici različitim slikama pakla nastojali vjernicima unijeti „strah u kosti“. Walter Kasper, član Kongregacije za nauk vjere, navodi kako se danas takve propovijedi gotovo više i ne mogu čuti. „Promjena mentaliteta odvela nas je u drugom smjeru, koji nije manje problematičan. Strah za spasenje postao je rijedak. Strah od pakla ustupio je mjesto banalnom optimizmu spasenja. Mnogi su mišljenja: „Na neki će način sve dobro završiti.“ „Dragi Bog ne može u svojem milosrđu dopustiti da ljudi zauvijek završe u paklu.“ Ozbiljnije treba shvatiti misao ljudske i kršćanske solidarnosti; čini se da ona danas mnogima upravo zabranjuje misao o vječnim mukama u paklu.“ Nadalje ističe i kako su tvrdnje o sveopćem spasenju tvrdnje nade za sve, ali u isto vrijeme nisu tvrdnje o garantiranom spasenju svih pojedinaca. „Radi se o graničnim tvrdnjama koje ne dopuštaju nikakvo konkretno realistično obojenje. Nisu posrijedi tvrdnje o činjenicama, nego poziv na odluku, s jedne strane hitan poziv za pouzdanje u Božje milosrđe, s druge strane hitan poziv na obraćenje.“ Sam nas Pavao u Poslanici Filipljanima (2,13) poziva na to da strahom i drhtanjem nastojimo postići svoje spasenje. Milosrđe kao takvo ne temelji se na beskompromisnom opravdavanju, kako to javnost pokušava oblikovati misleći da hvata katolike u rupu koju su si sami iskopali. Božje milosrđe nije banalno, već ono natkriljuje ljudske slabosti i donosi oproštenje ondje gdje se grijeh priznaje i okajava.
A kako bi grijeh bio spoznat potrebna je istina. Potrebna je mudrost Katoličke crkve koja u skladu sa Svetim pismom i predajom tumači razliku između teških grijeha, za koje je potrebno kajati se i ponizno tražiti odrješenje u sakramentu pokore, kao i lakih grijeha, kojih se također treba čuvati, ali koji nas u isto vrijeme ne lišavaju stanja milosti. Govoriti kako Crkva, njezina sakramentalna snaga i autoritet nisu potrebni za spasenje je – laž. Sve subjektivne interpretacije Božjega milosrđa koje u „svojoj dobroti dokida Nauk, čini ga nevažnim, jer Bog ljubi sve ljude“ ogromne su zamke relativizacije Kristove smrti i uskrsnuća. Važno je isticati i razumjeti kako su upravo smrt i uskrsnuće Isusa Krista sami po sebi vrhunac Božjega milosrđa – kao upozorenje i slika toga kako je spasenje duša nešto što Bog ne može učiniti bez nas.
Kristina Kasumović|duhos.com