Teško je spotaknuti se s osmijehom na licu. Prirodno je da na trenutak zaustavimo dah i u potpunosti se prepuštajući refleksima nastojimo izbjeći pad. Ukoliko nam zaustavljanje daha u situacijama koje nam prijete padom postane navika, jednom bi se moglo dogoditi da zaboravimo ili ponovo udahnuti ili vratiti osmijeh na lice. Kakobilo, nijedan slučaj ne donosi nam dobro, a ponekad ih je jednostavno teško izbjeći. Danonoćna borba bez predaha čovjeka baca u sneno stanje u kojemu se vidi izlaz umoru, dubinskom osjećaju besmisla, usamljenosti, osjećaju nesposobnosti za odgovaranje i najmanjim izazovima dana… U takvim se situacijama najviše očituje nedostatak kršćanske kondicije koja svoje utemeljenje pronalazi u uskrsnoj radosti, koja hranjivo, snažno i nepokolebljivo poziva na prihvaćanje i nošenje križa. Imali mi ili ne kršćansku kondiciju, u svakome smo slučaju prepušteni borbi od koje s vremena na vrijeme odustanemo svojevoljno prihvaćajući smrtni grijeh (Da bi neki loš čin bio smrtni grijeh, trebaju se istodobno ispuniti tri uvjeta: da je čin po sebi teški prekršaj Božjega zakona, da je učinjen pri punoj svijesti i da je učinjen u slobodi, slobodnim pristankom.). Takve su situacije izravan poziv za obnavljanje kršćanske kondicije. Dobar je početak već naše „bježanje od stada“, ali bježanje u nadi! Zgriješili smo i umakli pogledu Dobroga Pastira, trčimo, spotičemo se i pridižemo, umorni smo od bježanja, ali nešto nam kuha u duši i ne da nam da stanemo. Isus će nas sustići, znamo to, i njegova nas milosrdna ljubav već obuzima i na trenutak nam dođe da se okrenemo i potrčimo joj u susret. Umjesto da to učinimo, čvrsto zatvorimo oči i nastavljamo trčati s osjećajem gađenja prema samima sebi.
Čežnju za Isusom zamjenjuje osjećaj kako ne zaslužujemo njegovu milosrdnu ljubav. Ne želimo vidjeti Njegov blagi pogled koji nas ljubi onako kako nas nijedno stvorenje nije sposobno ljubiti – jer znamo da je ostavio čitavo stado radi nas! „Stota ovca, ja sam stota ovca“, odzvanja nam u glavi. Ta nas spoznaja zaustavlja poput nevidljivoga zida i stajemo halapljivo gutati zrak. Spoznaja da smo se odmetnuli od stada i da nema šanse da umaknemo Dobrome Pastiru, vrhunac je obnavljanja kršćanske kondicije koja je u potpunosti neovisna o našim snagama. Koliko se god trudili nikad ne možemo biti brži od Isusa, a on je spreman, kao što je oduvijek i bio, sve svoje dati za naše dobro. Važno je, pri tome, napomenuti kako stanje bivanja „stotom ovcom“ ne dolazi od objektivnih promatrača, ma kako oni mogli biti svjesni naših grijeha. Osjećaj da smo „stota ovca“ dolazi iz dubine naše duše gdje smo se, poput Petra u trenutku pijetlova oglašavanja, susreli s Isusovim pogledom. Nije potrebno strahovati od pada ili se bojati vlastite slabosti – kršćanska se kondicija ne zasniva na strahu, već na radosti Živoga Boga kojemu je sve moguće, pa tako i pobijediti naše slabosti, navezanosti, sklonost istim grijesima. Ako smo uz Njega u trenutku kad se spotaknemo, moći ćemo brzo posegnuti za njegovom rukom, pa tako nećemo niti zadržati dah, niti izbrisati osmijeh s lica. Zagrli svoga Pastira sa svom poniznošću i jednostavnošću srca koje je toliko žedno oprosta! Slabost je uvijek dio kondicije, jer bez početne slabosti ne možemo započeti jačanje, a bez kontinuiranoga jačanja, koje uvijek podrazumijeva postojanje određene slabosti, nema ni kondicije.
Sveti Franjo Saleški divno je opisao problematiku ljudske grješnosti kao dijela posvećenja: „Čak grijesi, od kojih neka nas Bog sačuva u svojoj dobroti, postat će božanskom Providnošću na spasenje onima koji su Božja svojina. Nikada David ne bi dosegnuo dubinu svoje poniznosti da nije pao u grijeh niti bi se Magdalena ikada uzdigla prema visini svoje ljubavi prema Bogu da joj nije tako mnogo oprošteno i nikada joj ne bi bilo oprošteno da nije sagriješila. Smijem li ovoga Boga ne nazvati velikim umjetnikom milosrđa? Našu bijedu on pretvara u ljupkost, a sama zmija, od koje strahujemo, mora služiti po njemu na spasenje naših duša. Kaži mi, što neće njegovom rukom postati iz patnje koja te zadesi? Ako ti ikada patnja pogodi dušu, onda reci svojoj duši da je sve dobro ako ona ljubi svoga Boga. Baci li ti Bog nečistoću sramote na oči, neka tvoje oko baš po tome zadobije čist pogled. A baci li te on na pod kao nekoć svetoga Pavla, neka tvoj pad postane uskrsnuće.“
Kristina Kasumović|duhos.com