Budući da sam ogroman fan raznoraznih članaka, vijesti i sličnog, naravno da sam danas u svom rasporedu, jedva nekako uspjela pronaći vremena da pregledam što se događa u svijetu. Tata me uvijek učio da ne valja bit’ neinformiran, pa ja živim to pravilo od kad znam za sebe. Nisam mu zahvalna, jer kad vidim neke članke, poželim da sam u potpunosti neinformirana. Zašto? Razlozi su poprilično jednostavni. Pozdrav svim novinarima koji iznose svoje stavove o vjeri. Jeste li primjetili (ne znam jel’ jeste, ja jesam) da svi koji pričaju protiv vjere i Crkve zapravo u crkvu nisu kročili, a Boga nisu upoznali? Možda i jesu, ne želim generalizirati, ali ušli su zato što je mama nedjeljom ujutro u 10 skočila da treba na misu, pa su se eto, reda radi, ustali i pohitili jer su znali da će im stajati na glavi. Ako griješim, drago mi je da griješim, ali dobila sam dojam da je tako. I onda, s vremenom, ljudi odu od kuće, što znači da tim odlaskom kupuju pravo da im nedjelja prestane biti sveti dan ili, njihovim žargonizmom, „dan kad se mama ujutro popne na glavu da sat vremena odeš na mjesto na kojem ćeš ionako prespavati sadržaj“.
Jeste li primijetili da ti ljudi nisu upoznali vjeru? Da je Bog nepoznata riječ u njihovom životu? Ovo pišem svima vama koji se drsko usuđujete nazivati vjeru i Boga besmislicom. Vama koji konstantno tražite dlaku u jajetu i pokušavate svim snagama vrijeđati ono što je nama sveto. Da, koristim riječ vrijeđati. Meni je to vrijeđanje. Vama kojima vjera nije učinila ništa loše. Vama koji zbog lošeg postupka jednog svećenika osuđujete cijelu vjersku zajednicu, jer čuj, „nismo svi isti“ kad se nekom od vaših zalomi,ali kod vjernika to nije ljudski jer im nije dopušteno. To po njihovom pravilniku jednostavno nije DOPUŠTENO! Čitam neki dan HRVATSKI članak (naglašavam hrvatski jer je banalno) o tome, kako se tamo negdje daleko (u Americi jer naravno mi bez Amerikanaca ne znamo disat’), provelo istraživanje o katolicima i ateistima, te kako je ispalo da su ateisti bolji ljudi. Istraživanje su proveli na dvjestotinjak ljudi. Ali eto, dobili su činjenicu koju mogu iskoristiti. I tako dolje, još dvjesto komentara ljudi koji tvrde da je činjenica kako su vjernici u suštini prevaranti. Nije činjenica. Ja ljude oko sebe ne generaliziram, imam sreće da sam okružena dobrim ljudima. Ali isto tako, imam hrpu prijatelja katolika, koji su po meni nevjerojatna ljudska bića. Za sebe to ne mogu reći, ali oni su stvarno osobe koje bi dale i zadnje što imaju kako bi nekome pomogli. E to su za mene činjenice. Ljudi koje sam uistinu vidjela da se lome za drugoga. To su moja istraživanja. Vraćam se na bit. Žao mi je zapravo što sve to tako ide. Što je tako teško prepoznati da je Boga odlično imati u životu. Nekako si sigurniji, mirniji, sretniji. Zar nije super imati Nekog s kim ćeš uvijek moći razgovarati i Nekog tko će te uvijek saslušati. Zar nije super imati mjesto na ovom svijetu u kojem sve brige možeš ostaviti vani i prepustiti se. Zar nije nevjerojatno kad osjetiš da te netko čuva. I sad naravno slijedi pitanje: Pa kak’ ti znaš da te On sluša? ZNAM! Uvjerila sam se.
Ne govorim ti ovo, dragi neznanče zato što mi je palo na pamet. Ne. I ja nisam vjerovala, i ja sam bila od onih koji su reda radi ispunili red u klupi. Ali danas sam od onih koji jedva čekaju to učiniti. Jer sam doživjela. Doživjela sam zato što sam probala. I ne, nisu mi nestali svi problemi. I ne, nisam najbolja osoba na svijetu. Ali, sam dobila svoju šansu. Dobila sam šansu da postanem bolja. Dobila sam šansu da se potrudim. A da ne govorim o nevjerojatnim stvarima koje sam doživjela. Ma, ako nisi katolik, ne osuđujem te, ali molim te, dragi neznanče da probaš. Zapravo, ne molim te već te izazivam! Ajde, ako imaš hrabrosti reći nešto protiv, odi, istraži, pokušaj! Ako stvarno nakon toga odlučiš da je i dalje besmislica, neću te više nagovarati. Ali, barem pokušaj! Pokušaj doživjeti. Nemoj konstantno iznositi stavove protiv jer je tako najlakše. Priča meni neki dan kolegica da je kebab negdje tamo (ne smijem reći gdje) užas. Kaže nemoj da ti padne na pamet pomirisati ga, ja sam se uvjerila da je katastrofa. Upravo tako, TI si se uvjerila, JA nisam probala. Kako ja mogu znati kakav je on i širiti priču da je užasan ako ga ja nisam probala? Otišla, probala, kebab je sasvim u redu. Čak štoviše, često ga tamo pojedem (zato i jesam ovolika). Znači, to je bit. To je ono na što ja ciljam. Crkva ima svoje stavove. Znam, ne slažeš se uvijek. Ne slažem se ni ja s tetom u frizerskom da bi mi kraća kosa bolje stajala. Ne slažem se s konobarom kad kaže da ima dovoljno šlaga u kavi. Ali ih saslušam, saslušam njihove argumente i znam da nemaju loše namjere. Znam da s razlogom to govore i znam da iz toga možda, ako probam, može ispasti nešto dobro. Eto, ja ću se možda ošišati i prihvatiti da je šlaga u mojoj kavi sasvim dovoljno. Tebe, dragi prijatelju, izazivam da odeš na misu. Ako ti je to za početak previše, pomoli se. Otiđi na klanjanje. Manje griješi. Ali odnekud kreni. I zapamti, svaki početak je težak, ali ono što izađe iz njega zna biti odlično. I za kraj ponavljam svoje pitanje: Je li uistinu u redu iznijeti stav o nečem samo zato jer si čuo tamo nešto, a nisi se stvarno uvjerio? Prosudi sam.
Gabrijela Čuljak|duhos.com