Ovoga tjedna čuli smo se s dvojicom braće koji su osjetili Božji poziv za redovništvo i svećeništvo i prihvatili ga.To su naši Tomislav Dokoza (24) i Josip Pavlović (21). Tomislav je sada bogoslov (svećenički kandidat) požeške biskupije u bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, a Josip franjevački postulant Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Kako oni sada provode dane, kakav je put do postajanja svećenikom/redovnikom i koliko ima razlika u svećeništvu i redovništvu možemo pročitati u sljedećem intervjuu.
1. Kada si osjetio Božji poziv? Je li te iznenadio Božji plan i jesi li se nećkao?
Tomislav: Čežnju u srcu da budem blizu Gospodina nosim od malih nogu: tako sam, odmah nakon pričesti, počeo ministrirati u svojoj župi. Išao sam svaki dan na krunicu i misu, a nedjeljom na dvije. Sada kada gledam, vidim da je to bila posebna Božja milost i, rekao bih, klica zvanja. U srednjoj školi javile su mi se misli o tome kako bi bilo da ja budem svećenik. Meni se ta ideja nije baš sviđala, malo sam se je bojao i ostavio ju po strani. Kako biva kod nas u mladenačkoj dobi, tako sam se i ja zaljubio! Krenuo sam i na fakultet. Studirajući, moleći, živeći po Božjem zakonu, želio sam izrasti u dobroga obiteljskoga čovjeka, imati svoju obitelj. Tako je razmišljala i moja djevojka i, živeći u čistoći, zajedno se moleći i družeći, sudjelovali smo svakodnevno na svetoj misi. Razmišljajući o svome životu, jedini potpuni smisao bio mi je živjeti tako da što bolje mogu vršiti Božju volju, ali sam uvijek pokušavao uklopiti Božje planove u svoje, što baš ne ide. Prošlo ljeto jasno sam osjetio Božji poziv i rekao Mu: „Evo me!“ Nije mi bilo baš lako u početku, ali sada u srcu osjećam da je to moj životni put i tu sam sretan.
Josip: Isusov me plan definitivno iznenadio. Nakon dolaska u Osijek na studij 2011. godine, krenuo je moj put obraćenja i, nedugo nakon obraćenja, osjetio sam poziv u srcu. Bio sam jako zbunjen: prvo sam mislio da je to samo neka faza i da će me proći, potiskivao sam to i gurao od sebe. Bilo me je strah. Jedan utorak bilo je studentsko klanjanje na kojem se posebno molilo za duhovna zvanja. Odbijao sam ići na to i rekao sam Isusu da mi oprosti, ali da na to ne idem jer se bojim. Ipak sam (uz nagovor moje braće i sestara) otišao i na tome klanjanju osjetio sam još jednom onaj poziv i želju za propovijedanjem radosnog Evanđelja. Gospodin mi je dao mir u srcu.
2. Kakva je procedura od trenutka prihvaćanja poziva pa do ulaska u bogosloviju/samostan?
Tomislav: Za one dečke koji osjećaju Božji poziv da Mu služe kao svećenici, procedura je iduća: potrebno je javiti se i reći svome župniku. Nakon toga, sa svojim župnikom, biskupom i povjerenikom za duhovna zvanja svoje biskupije, porazgovara se i odluči, ovisno o situaciji, gdje je najbolje započeti svećeničku formaciju. Svećenička formacija traje šest godina. U tim godinama pripravljamo se molitvom, studijem, radom na sebi i sa ljudima da bi bili spremni predati se cijeli u Božje ruke i Njegovim vodstvom raditi za spas duša. Nakon pet godina studija i formacije, bogoslov prima sveti red đakonata, a nakon godinu dana biva zaređen za svećenika. To je ukratko put jednoga bogoslova.
Josip: Za prepoznavanje duhovnoga poziva potrebno je ostvariti prve kontakte s osobama koje žive dotičnu karizmu u Crkvi koju bi i ti možda želio živjeti, ili ti se bar čini da je to Božji put za tebe.
U našoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda praksa je da se ostvaruju susreti s braćom franjevcima i, kroz prve razgovore, pokuša mladima pomoći i usmjeriti ih na daljnji put duhovnoga poziva. Nakon upoznavanja sa zajednicom, nastupa jednogodišnje razdoblje postulature, razdoblje u kojemu kandidat traži da prihvati život redovnika-franjevca s nakanom da stupi u novicijat, čime označava početak svoga života u redovništvu. Kao takva, postulatura je zamišljena da traje godinu dana (a po potrebi i dvije) te da se odvija po općim i posebnim načelima franjevačke formacije. Tijekom boravka u postulaturi, kandidati za redovničko zvanje izgrađuju se na sljedećim poljima svoje osobnosti: na svome ljudskom rastu, odnosu prema Kristu i Crkvi sa ciljem predanja Bogu, životu s braćom, poznavanju kršćanske vjere (kao i temeljne duhovne i biblijske formacije), aktivnome sudjelovanju u životu Crkve i početnome poznavanju karizme franjevačkoga života. Razdoblje novicijata (koje traje godinu dana) vrijeme je osobne duhovne izobrazbe, dok se kandidat u razdoblju juniorata (koji traje šest godina) kroz studij priprema za svoj duhovni poziv. Oni koji teže svećeničkom pozivu studiraju teologiju, a oni kandidati koji ne žele postati svećenici imaju mogućnost da se dalje školuju u željenom zanimanju. Naše zajednice nude različite mogućnosti kako živjeti kao franjevac (sakristan, krojač, vratar, kuhar, njegovatelj u bolnici, stolar, vrtlar, rad s beskućnicima…), a onaj koji želi služiti kao franjevac u misijama, dobiva prije toga potrebnu izobrazbu.
3. Što si sve ostavio iza sebe (fakultet, posao, obitelj, djevojku) i kako su prijatelji reagirali na tvoju odluku?
Tomislav: Imao sam divnu djevojku, taman sam završio elektrotehnički fakultet i došlo je par prilika za dobar posao. Sada, na svom svećeničkom putu, mogu reći da sam zahvalan Bogu na svim lijepim trenucima i divnim ljudima koje mi je stavio na moj životni put s kojima sam živio i uz koje sam rastao.
Josip: Iza sebe sam ostavio studij, a djevojku nisam imao otkako sam razmišljao o pozivu. Uglavnom su svi prijatelji jako pozitivno reagirali na moju odluku. Neki su bili iznenađeni, no uglavnom su svi to i očekivali. Dobio sam potpunu podršku, nekome je trebalo malo duže da prihvati no, na kraju, svi su prihvatili moju odluku. Roditelji su ju također prihvatili i u potpunosti me podržavaju. Mama još uvijek ne prestaje pričati o meni, ali sada je jako sretna dok priča. Jako sam zahvalan Bogu na tome. Isus je zauzeo moje mjesto u obitelji i među prijateljima, zapalio ih je svojim žarom i svojom ljubavlju te su i oni postali prava djeca Božja.
4. Ispričaj svoj jedan dan u bogosloviji/samostanu.
Tomislav: Ustajanje je u šest sati. Prva točka dnevnoga reda jest zajednička molitva u našoj kapelici. Ovisno o danu, imamo zajedničku molitvu časoslova i/ili misu, ili klanjanje. Nakon toga imamo doručak, a nakon doručka odlazimo na fakultet na predavanja. Poslijepodne, kada se vratimo s predavanja, imamo zajednički ručak, nakon njega mali odmor i poslijepodnevni studij. Navečer, ovisno o danu u tjednu, imamo duhovnikov nagovor, ili susret duhovne grupe, ili susret s odgajateljem po godini, ili svetu misu i klanjanje. Nakon toga je večera i večernji studij koji nije obavezan, a nakon toga molitva krunice u kapelici i, na kraju, počinak oko 22:30 h.
Svaki bogoslov ima svoje zaduženje u kući. Ja sam „tehničar“: zadužen sam da tehnika, kada su razna predavanje i drugi događaji, funkcionira kako treba. Također, podijeljeni smo u manje duhovne grupe koje imaju (ovisno o rasporedu) tjedne dužnosti: tako poslužujemo za vrijeme obroka, predvodimo molitvu, pripremamo klanjanja i dr. Jedna mi je od dražih točaka dnevnoga reda karitativni praktikum: tada odlazimo u domove za djecu, pučke kuhinje, kod starijih i, koliko možemo, pomažemo im i budemo s njima. To su jako lijepa iskustva koja uvelike obogaćuju čovjeka. Također, odlazimo svi zajedno na izlete na kojima se družimo i zbližavamo. Isto tako, tijekom godine, pred važnije događaje, imamo duhovne vježbe. U bogosloviji je jako bogat život, svaki dan je ispunjen i dani jako brzo prolaze.
Josip: U skladu s programom koji je predviđen pravilnikom, organiziran je i život nas kandidata u postulaturi. Dan u postulaturi započinje ustajanjem u 6:30 h i jutarnjom molitvom u 7:00 h. Nakon doručka, u 8:30 h slijedi služba čitanja sa razmatranjem, a nakon toga nastava predviđena programom – utorkom Biblijski sat, srijedom vjeronauk, četvrtkom liturgijski. U 12:20 h molitva je srednjega časa koja se moli s ostalim fratrima iz samostanskoga bratstva. Nakon ručka imamo slobodno vrijeme predviđeno za različite proizvoljne aktivnosti: sport, šetnje, fizički rad, ili za ostvarivanje neke vlastite kreativnosti. Nakon toga, u 16:00 h, vrijeme je predviđeno za studijski rad: čitanje, moljenje, razmatranje. Krunica u 18:00 h s narodom je po volji. Navečer svi sudjelujemo na misnom slavlju u 18:30 h na kojem se moli večernja misa s narodom. Posljednja zajednička dnevna molitva jest nakon večere. Povečerje se moli u 20:00 h, a nakon toga smo slobodni do 22:00 h, kada započinje vrijeme šutnje i počinka.
Mi postulanti aktivno sudjelujemo i u životu samostanskoga bratstva, služenjem kod svetih misa kao akoliti i ministranti (preko tjedna i nedjeljom), uređivanjem i održavanjem zajedničkih samostanskih prostorija i okoliša te u svim vrstama fizičkih i duhovnih aktivnosti koje od nas traži samostansko bratstvo. Osim obveza predviđenih odgojnim programom i potrebama samostana, uvijek imamo dovoljno vremena za različite vrste kreativnoga izražavanja kroz druženje, organizirane izlete i posjete drugim samostanima, kroz predstave, prigodne akademije i pjesmu. Njegovanje osobne i zajedničke molitve neizostavni je dio duhovne izgradnje svakoga pojedinca u postulatu. Kao i molitva, tako je i pjesma sastavni dio života nas postulanata u Samoboru. Uz satove pjevanja koje vodi gđa. Blaženka, vodimo i zbor mladih naše Crkve te ministrantsku grupu. Često se i samoinicijativno ili prigodno okupljamo da bismo pjesmom i druženjem upotpunili svoje vrijeme ili određenu prigodu. Uz satove pjevanja, magistri nas, sukladno dnevnome programu, uvode u praktičan rad s Biblijom, poučavaju nas Katekizmu Katoličke Crkve, liturgiji i franjevačkom načinu života kroz aktualne teme. Cijeli radni tjedan postulanata smisleno je raspoređen, ostavljajući pojedincu dovoljno vremena za vlastitu kreativnost, osobnu molitvu i duhovno razmatranje, praktičan rad, zabavu, druženje i učenje. Naposljetku, mogu reći da je postulatura uvod i upoznavanje izbliza redovničkoga načina života, života za koji smo se opredijelili svojim dolaskom u postulaturu, kao i priprema pojedinca da živi po primjeru sv. Franje nasljedujući Isusa Krista.
5. Obojica ste bili aktivni u Duhos-u. Nedostaje li vam ekipa iz Osijeka i pratite li portal?
Tomislav: Život u Osijeku je jedno predivno razdoblje u mome životu kojega ću se rado prisjećati. Tu su mi dragi prijatelji, tu sam rastao u duhovnosti i kao čovjek, i uvijek se Osijeka rado prisjećam. Pratim portal i raduje me svaki novi projekt Duhos-a, svaka nova vijest, a posebno one koje jave da je bilo puno mladih na svetoj misi i klanjanju. Takve vijesti rado podijelim sa svojom braćom bogoslovima i to nam je poticaj i svjedočanstvo žive vjere.
Josip: Normalno da falite! Redovito pratim portal i pričam braći o vama! Često ga i sami znaju provjeriti! Jako sam zahvalan Bogu na svoj braći i sestrama iz Duhos-a i Zajednice Svete obitelji. Uz vas sam upoznao ljepote zajedništva koje su mi jako pomogle u izgradnji odnosa s braćom. Divni ste, pravo svjetlo Isusovo!
6. Što poručujete onima koji imaju poziv, a još se nisu odlučili što žele?
Tomislav: Meni nije bilo lako ostaviti sve svoje i poći ovim putem ali, kada sam stavio sve u Božje ruke i krenuo, vidio sam da je to ono za čim srce čezne. Svakome tko osjeća da ga Bog zove, rekao bih: ne boj se i budi odvažan! Velika je čast biti izabran od strane Kralja svih kraljeva i kako Mu drugačije uzvratiti nego riječima: „Evo me!“
Josip: Ako razmišljaš o vlastitome pozivu, za početak moli molitvu razlučivanja da možeš prepoznati put vlastitoga posvećenja u Crkvi. Od velike je pomoći duhovno vodstvo. Važno je voditi sakramentalni život, osobnu molitvu i čitanje Svetoga pisma. Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva – preko poziva mi se ostvarujemo – zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje koje je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Nikada nije kasno, nikada nismo prestari za odgovoriti na Božji poziv. Bog zove kada i gdje želi, kao što to već možemo pronaći na mnogim mjestima u Svetome pismu. Važno je imati pouzdanje i znati da Gospodin želi da budemo sretni!
Intervjuirala: M. K.|duhos.com