ISUS STAJE U NJEZINU OBRANU

O Mariji iz Betanije, u usporedbi s njenom sestrom Martom, u epizodi koju donosi samo sv. Luka u svom Evanđelju (Lk 10, 38-42) propovjednici rijetko opširnije govore. A Marija, sestra Marte i Lazara, otkriva nam još jednu Isusovu karakteristiku i ljupkost koja ovdje jednostavno – blista! Marija iz Betanije, Lazarova i Martina sestra, u svom domu, u svojoj kući, pred uzvanicima, od rođene sestre – doživljava veliku neugodnost. Isus i njegovi učenici došli su k njima, i trebalo ih je kao goste ne samo lijepo primiti, nego i istočnjački srdačno i raskošno pogostiti. Predmnijevam da je evanđelist Luka, „dok je sve ispitivao“ o Isusovu životu, bio s Gospom dok je slušao što se zapravo zbilo u domu Lazara i njegovih sestara u Betaniji, jer ovu epizodu nalazimo samo u njegovu evanđelju. Možda je i osobno upoznao jednu od sestara, a možda i obje. Uglavnom, Isus je, zajedno sa svojim učenicima, gost u domu sestara Marte i Marije u Betaniji. Marija odmah sjeda do njegovih nogu i upija svaku njegovu riječ. Sjedi i sluša. Sjedi i uživa. Za nju prestaje postojati i vrijeme i prostor. Svaka je Učiteljeva riječ kao melem – srce joj tješi i dušu liječi. Marta je u isto vrijeme sva u grču: toliki ljudi… Što će prvo? Kako na sve stići? Nudi im birana jela i pića, izlaže najljepše posuđe, nadgleda ozračje među njima, i sve to želi učiniti na najbolji način. Sve to ju fizički i emotivno iscrpljuje. Dok poslužuje Isusa i njegovu „družinu“, očima i licem pokušava doprijeti do sestre i upozoriti ju na njezino neodgovorno ponašanje, ogorčena na njezinu lijenost i ravnodušnost… Ova je ni ne gleda, ni ne vidi! Marija je očarana i Isusovim likom i njegovim govorom u nekom drugom svijetu… U jednom trenutku, Marta više ne može izdržati. Vulkan koji joj je u srcu – frca vatrenim iskrama, i ona, glavna i odgovorna za rad i red u kući, dolazi k Isusu: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj, dakle da mi pomogne. (Lk 10, 40)“. Ona se obraća Isusu tako da mu zapravo predbacuje. Marija, unatoč ogorčenih riječi upućenih doduše Učitelju, ali koje idu na njen račun, uopće ne reagira. I dalje sjedi i šuti. Crveni se, ali se ne ispričava, ništa ne objašnjava, niti se brani. Dok ju sestra optužuje pred Isusom, i sramoti ju pred njegovim učenicima, ona je posve nijema. Unatoč tom javnom poniženju, i pred ukućanima, i pred Isusom i njegovom pratnjom, ona mu želi pokazati što joj On znači i to – u potpunosti! Ne miče se. I dalje sjedi do njegovih nogu… Sve sestrine optužbe prima mirno, bez riječi, bez pokreta, premda vjerujem – sa suzama u očima. Isus, neočekivano, staje u njezinu obranu. On ju opravdava i pred Martom i pred svima prisutnima: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je zaista izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti. (Lk 10, 40-42)“ Zanimljivo! Marta „nema petlje“ sama se suočiti i obračunati sa svojom lijenom i neozbiljnom sestrom, kako ju ona doživljava – nego gosta, uvaženog i cijenjenog, uvlači u nesređene obiteljske odnose. U isto vrijeme – uopće ne razmišlja, koliko svojom zauzetošću oko posluživanja ona sama zanemaruje Gospodina i time ga ponižava, iako ga je s cijelom „svitom“ rado primila u kuću! Razlika između te dvije sestre čudesno je životna. S obzirom da se nigdje ne spominju njihovi roditelji, ali i da su obje sestre neudane i pritom imaju neoženjena brata, lako ih možemo zamisliti i danas. Predmnijevam da je Lazar bio na neki način hendikepiran, jer se sestre brinu za njega. (Ni kad je umro, ne spominje se supruga koja bi ga oplakivala). Marta je vjerojatno najstarija. Ona se srčano i velikodušno brine za cijelu obitelj, imanja, sluge itd. Samouvjerena je, ozbiljna, odgovorna, savjesna, marljiva, sve želi imati pod kontrolom i, možda nesvjesno, uživa da pred njom svi pomalo drhte. Ona je „stroga, ali pravedna“. Ona je od onih ljudi koji uživaju biti autoritet i skloni su ponižavati sve oko sebe, ali su nesvjesni da tako najprije štete – samima sebi! Ali taj osjećaj nadmoći i odgovornosti u svojoj biti sadrži – strah! Strah od onoga „što će drugi reći“, strah od onoga kakav će dojam ostaviti, i strah da nešto izmakne njihovoj kontroli, više je motiv njihova djelovanja, nego radost stvaranja i suradnje s drugim ljudima oko istog cilja. To su perfekcionisti, koji su uvijek u nekom grču i skloni prigovaranju! Marta voli i Isusa i sestru, i brata, ali ipak – najviše vjeruje samoj sebi! Sama sebe savršeno sažaljeva: „Vidiš Isuse, kako je meni s ovom i ovakvom sestrom. Jadna ja! Nitko mi ne pomaže, nitko ne me razumije, pa ni ti“, zamišljam kako ona razmišlja! Ona je sjajna organizatorica, marljiva i spretna, žena kakvu je opisala Knjiga mudrosti, ali je njezino srce zgrčeno i uvijek nezadovoljno. Iz Evanđelja vidimo da ni u jednom trenutku Marta ne djeluje opušteno i mirno.

Marija je, predmnijevam, najmlađe dijete u obitelji. Mlada je, ranjiva, romantična, zanesena, možda zato što je odrasla bez majke. Ona pomalo izdiše pod autoritetom starije, pametne, razumne i odgovorne sestre, kojoj je stalo do ugleda obitelji, i sve što čini – čini da bi to ostvarila. Marta u tome uspijeva, jer Isus voli dolaziti u njihov dom i cijela mu je obitelj draga. Marija je njezina suprotnost: nju vodi srce, ljubav, zanesenost i kao posljedica toga uvijek je prisutna neka pritajena bol jer je sav njen svijet onkraj razumskoga. Ona je „uvijek u oblacima“ i ne dotiče tlo. Ne zanima ju ni ugled, ni novac, ni uspjeh, ni što će drugi reći ili misliti o njoj. Sva njena čežnja je – ispuniti srce pravom, iskrenom, dubokom i vječnom ljubavlju. Sve što je manje od toga – bezvrijedno je. Novac? Nakit? Ugled? Sve je to „praporac što ječi i cimbal što zveči“.

Još jedan susret Isusa i Marije iz Betanije, koje donose Evanđelja, pokazuje koliko je ova žena nama i danas bliska po svojoj ranjivosti i raskajanosti, ali i zahvalnosti i ljubavi, koju iskazuje Isusu, na vrlo neobičan, čak ekstravagantan način. Prema Ivanovu evenđelju (Iv. 12,) opet su tu Isusovi učenici, mnogi drugi uzvanici, sam uskrsnuli Lazar kad se pojavljuje Marija i neočekivano na Isusove noge izlijeva dragocjenu mast i briše ih svojom kosom. Na prigovor Jude, Isusova učenika da bi se tim moglo pomoći siromasima, ona ništa ne odgovara. Ne opravdava se, niti s Judom raspravlja. Vidimo je kao Zaručnicu iz „Pjesme nad pjesmama“ koja želi biti samo uz Zaručnika, uz Onoga kojega je „noćima tražila duša njezina“ i konačno ga je našla! Marija je i ovdje nijema, uopće se ne obazire na Judin cinizam i licemjerje. Ona „tvrdoglavo“ djeluje u skladu sa svojim srcem, a ne u skladu s očekivanjima okoline. Ona je našla svoju potpunu sreću i radost, i to želi javno pokazati

I tu se događa čudo! Isus ponovno staje u njezinu obranu. On ju opravdava. Ponovo! Kao što ju je opravdao pred Martom On je i sad na njenoj strani, dok ju optužuje njegov učenik… On podržava i opravdava njezine čine, jer On je Bog koji pozna „srce i bubrege“ i zna koliko je ljubavi u tom krhkom, ranjivom srcu, i koliko zahvalnosti ta nježna duša osjeća. Ni kod Marte, ni kod Jude nije doživio takvu odanost, takvu, dječju nevinu ljubav, takvu zahvalnost i predanje koje, unatoč poniženjima, ili upravo zbog njih, ova mlada žena osjeća za svoga Učitelja i spremna ju je javno pokazati.

U životu svakoga od nas, možemo jasno prepoznati ovu istinu: u svakoj nepravedno prihvaćenoj optužbi, ogovaranju, prigovaranju, poniženju, ili bilo kojem zlu koje smo iz ljubavi spram Istine i Boga prihvatili šutnjom i prikazali to kao molitvu ili pokoru, Isus je intervenirao za nas! On nas je opravdao, na jasno vidljive, često neočekivane načine. S druge strane, kad god smo i sami bili poput Marte i Jude – oni koji ogovaraju, prigovaraju, s visoka procjenjuju druge, ponižavaju ih i „pokušavaju izvaditi trn iz oka bližnjega“, a da sami ne vide balvane u vlastitim očima, postiđeni, morali smo s dodatnim poniženjima naučiti evanđeosku mudrost – da je Isus ponizio nas u istoj (ili većoj mjeri) u kojoj smo mi željeli poniziti, ili smo ponizili druge! Naučimo od Isusa: On je uvijek na strani onih koji su nevini – napadani, ponižavani i tako duhovno ubijani! On se za njih zauzima i samo oni uvijek s Njim pobjeđuju.

Ana Penić