Čovjek često čovjeku uvjetuje vlastitu ljubav, makar nesvjesno. Roditelji, premda tvrde kako bezuvjetno vole svoju djecu, ponekad nesvjesno postavljaju uvjete – školski uspjeh, uzorno vladanje, poslušnost, izbjegavanje pogrešaka, čime se kod djece razvija osjećaj kako nečime moraju zaslužiti ljubav svojih roditelja. To se onda prenosi i na druge odnose, s prijateljima, dečkom, djevojkom, Bogom… Često čujemo: „Volim te, ali…“, „Poštujem te, ali…“, „Dobro si to učinio, ali…“, „On je super osoba, ali…“. Čini se kako su svi naši odnosi nekako uvjetovani malenim veznikom „ali“. Čak je i paradoksalno da ta riječ po vrsti pripada nečemu čija je svrha „povezivanje“, dok u stvarnosti ne čini ništa drugo nego rastavlja, postavlja prepreke u jeziku i odnosu. Jednako tako, čut ćemo „Bog te voli, ali…“. Primjerice, rečenica „Bog me voli, ali želi moje obraćenje“ zvučala bi potpuno istinito, da nema toga maloga „ali“. „Ali“ želi izraziti isključivost, kao da je obraćenje odvojeno od ljubavi. Logično je da ljubav i obraćenje idu ruku pod ruku, te nema nikakve potrebe da se između njih stavlja znak nejednakosti u obliku (od)veznika „ali“. Bog me voli i (zato) želi moje obraćenje. Neće me ništa manje ili više voljeti ako se obratim ili ne obratim. Stoga što me voli, Bog želi moje obraćenje, no ono nije uvjet njegove ljubavi. Jednako tako možemo reći: „Poštujem te i nekim ti savjetom zato želim sve najbolje.“; umjesto „ali, mislim da to ne radiš baš najbolje“ – poštovanje uključuje dobronamjerne savjete, ne ograđuje se od njih. Naglašavanje te „jezične sitnice“, koja je s lingvističkoga gledišta posve ispravna, ima svrhu ukazati na podsvjesno u čovjeku i njegovim odnosima. Čovjek sam po sebi zna kada može očekivati „ali“. Strahujemo od njega i čim je izgovoreno, zaboravljamo na ono što je rečeno prije. Postaje nam važno samo ono što slijedi. Djevojku kojoj netko kaže da je lijepa, ali… nitko više ne može uvjeriti da je u tome trenutku lijepa. Ona je čula ono iza „ali“… Kada nam netko kaže da nas voli, ali… ne vjerujemo da nas iskreno voli. Takvo uvjetovanje postaje naginjanje perfekcionizmu, u kojemu je čovjek opterećen malim popravcima na sebi i drugima. Ne prihvaćamo ljude u njihovoj cjelovitosti, s pravom da budu nesavršeni, kao što smo i sami nesavršeni, i gotovo instinktivno upozoravamo kada nešto na ili u nekome nije dovoljno dobro, pa ni sebe ne prihvaćamo kao dovoljno dobre. Jedan „ali“ otvara drugi „ali“… I kako onda da čovjek povjeruje u to da ga Bog bezuvjetno voli – i da (zato) želi njegovo obraćenje? Kako da čovjek spozna da se Isus bezuvjetno dao? I u Njegovu Križu tragamo za „ali“… Pa to je bar jedino mjesto i vrijeme u povijesti gdje ne postoji to razdvajanje. Samo ljubav. Samodostatna ljubav. Ljubav koja je zapovijedila da ljubimo kako je On ljubio. Bez „ali“.
Kristina Kasumović|duhos.com