Svi smo bar jednom u nekom slobodom padu. Visimo uz rub litice planine na koju smo se tako marljivo penjali, a sila teža nas neumoljivo vuče prema dolje jer život nije ništa drugo nego pobjeđivanje sile teže, svaki dan. Ponekad litica postane jednostavno skliska, a ruksaci prepuni grijeha teškog kao kamenje.
Vjera i nada su tek ptice koje nam lete oko glave, ali savijaju gnijezdo negdje na vrhu planine, ne i u našem srcu. Ruke kojima se držimo postanu preslabe.
U želji za natjecanjem, druge penjače ignoriramo, ta bili su nekih dvjesto metara ispod nas, zašto bi se družili s luzerima? Sada luzera nema da nas pridignu. Prekasno postajemo svjesni da čovjek ne može sam. Tada padamo u zagrljaju slobodnog pada i lupamo o dno. Ako je sila teža život, slobodni pad je Božji zagrljaj. Zašto? Lupamo o dno dovoljnom snagom da se probudimo iz vlastitih iluzija, a opet dovoljno nježno da preživimo. Dno nam pomaže da se malo zbrojimo ( „Skockaj se!“, kaže moj tata) , sagledamo tu planinu, procijenimo da li je stvarno vrijedna ponovne naše mučne ekspedicije. Kažu ljudi da su najbolje stvari na najvišim vrhovima. Tada se trebamo podići i krenuti ispočetka. Isus je do vrha Golgote na svojoj ekspediciji čak tri puta pao pod križem i tri puta se podignuo.
Zamislite što bi bilo s ljudskim rodom da je odustao nakon prvoga pada?! Meni je teško zamisliti, pa se ni ne trudim. Mi možemo onda barem jednom se podići. Ponekad je samo jedno podizanje dovoljno da osvojimo vrh jer smo naučili ne nositi kamenje grijeha u ruksaku ili ga smanjiti na minimum i malo više se družiti s luzerima po liticima. Putovanje u dvoje je uvijek ljepše, u troje, četvero, petero još zabavnije. „The more the merrier“ (zabavnije je s više ljudi), kažu Englezi. „Kad obitelj nije bijesna, ni kuća nije tijesna“, kažu Hrvati. Danas je teško naći zlatnu sredinu u priznanju svoje nemoći. Ili smo u totalnom poricanju dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, gutajući tablete za smirenje, alkohol, prežderavajući se i govoreći: „ Pih, ma, sve je u redu“ ili smo od vlastita sažaljevanja napravili pravi mali reality show. Svi smo ponekad životni luzeri, nitko nije luzer cijeli svoj život. Bog ne želi nikome od nas ulogu luzera. Vrijeme „luzerstva“ je darovano vrijeme nakon pada ispita da bismo bolje utvrdili gradivo i pokušali ponovno. Ako ništa nismo naučili iz prvog slobodnog pada ili jako malo, past ćemo opet. To je neminovno. Ljudi moji, pa za dvojku se ipak nešto mora znati! Jedino što ne znam da li i kod Boga četvrti put u vezi istog gradiva postoji nekakva komisija. Mislim da je On ipak blaži i bolji od zemaljskih profesora i da ne letiš ni nakon osmog puta sa životnog fakulteta.
Ponekad je planina jednostavno neosvojiva. Gledamo vrh s podnožja života, gledamo ostale penjače, jednostavno znamo da nećemo nikada biti tamo. „ …i brda će se premještati, i brda će se premještati, i brda će se premještati, ali sa Duhom presvetim!“ ciliče mi u ušima ovog trenutka jedna prekrasna skladba koju pjevamo svake druge nedjelje na misi. Možda nam je ovaj slobodni pad jednostavno trebao da naučimo moliti, da naučimo biti ponizni, da konačno spoznamo milijun prekrasnih stvari koje postoje oko naše planine. Bogu nitko nije luzer i sigurno će nam odgovoriti, pokazati neki cvjetni puteljak od tratinčica kojim se planina jednostavno zaobilazi i osvaja neki drugi svijet, možda i bolji nego što smo ikada sanjali. Svi bismo trebali moliti za dar mudrosti razlučivanja planina koje možemo osvojiti i onih koje jednostavno moramo prepustiti sposobnijim penjačima. Eh, sad, ne želim da na kraju teksta svi padnemo u masovnu histeriju grleći se i naričući kako je ispit iz analitičke kemije ili građanskog prava nepremostiva planina čak ni nakon jedne komisije i sedmog izlaska na ispit. Sjećam se blaženog izraza na licu jedne kolegice s faksa koja je iz osmog pokušaja položila jedan ispit. Noć prije počela je pakirati svoju odjeću u putne torbe jer je mislila da će sutradan letjeti iz roditeljske kuće. Naravno da ne bi letjela ni da je stvarno izletjela s fakulteta jer Bog se brine za sve luzere koji se nađu u letu slobodnog pada, pa i u liku strpljivih roditelja, no ona je bila u nekom buncanju i deliriju te večeri. Priznala mi je da je tu noć uz radosno, žalosno i slavno otajstvo izmolila čak i ono otajstvo svjetla u krunici za koje sam i prvi put tada uopće čula da postoji. Zapela je na prvoj skliskoj litici svojega mladog života, ali se pridigla i osvojila je. Bila je rijetka vrsta na hodnicima dotične katedre i svi smo se sjatili oko nje kao da je riječ o crvenoj pandi koja je stigla u gradski ZOO toga jutra točno u devet. Kada smo je onako izmučenu s podočnjacima do poda upitali kako se osjeća, odgovorila je uz umorni smješak: „Pa, Bogu hvala, sada mogu stvarno sve u životu!“. Kaže moja mudra baka: „Bog čuva malu djecu, pijanice i budale“. U osvajanju svojih životnih planina, mi studenti, marginalci i luzeri, neustrašivi penjači, ponekad istovremeno zadovoljavamo sve tri kategorije.
Sabina Bačani │duhos.com